Putevima svitanja, Brankica Stanić

Rijetko se dogodi da me u određenim trenutcima knjiga obilježi na način koji uopće nisam očekivala, a o poruci koju sam kroz nju dobila, razmišljati još dugo nakon što knjigu odložim na policu.

Još rjeđe se dogodi, da je ubrzo ponovno počnem čitati, ispitujući oboje, i sebe i knjigu da li je ta iznenadna privrženost kliknula samo na prvu ili onaj “aha” trenutak i dalje traje. Da, takvo mi se nešto rijetko dogodi.

Ali kada se dogodi, baš poput sada, taj “aha” trenutak mi dođe kao određeno prosvjetljenje, znak, poruku jer sve što bi bilo napisano u njoj navodilo bi me da nakon dvije- tri rečenice poklopim knjigu i duboko se zamislim nad pročitanim. Onda bih joj se polako vratila, otvarajući joj korice i vračajući se riječima koje bih čitala opet i opet, razmišljajući o onome što bi ta rečenica probudila u meni.

Roman koji me se toliko dojmio govori o osobnom putovanju. O mladoj djevojci Tini koja nakon groznih godina provedenih s majkom alkoholičarkom želi samo ljubav i prihvaćanje. Cijena koju plaća za to, iskustva koje je stekla tijekom svog djetinjstva, oblikovale su je u osobu koja u nadi da će dobiti ono što joj je godinama fali, ispunjava očekivanja okoline, gubeći ono najvažnije- sebe.

“S vremenom bih otupila, prihvatila da sve ionako ima svoj tok, da ne mogu pobjeći od onoga što jesam. I da nije bitno stvaram li svoje tuge ili su mi zapisani negdje u zvijezdama.”

Iskustva koja su je oblikovala u savršen obrazac osobe koji svi očekuju počevši od majke pa do zaručnika, uskoro će postati katalizator koji će se u njoj probuditi. U cijelom tom zamršenom klupku, Tina upoznaje Luku, čovjeka koji će je naučiti kako da preispituje vlastiti život i ispravnost vlastitog puta.

A upravo ta vlastita preispitivanja dovesti će je do borbe s vlastitim strahovima i nesigurnostima i malih pobjeda koje će postati koraci koji će je odvesti na put gdje će pronaći ono što odavno zaslužuje- sebe.

Znate li kako znate da u ruci držite dobru knjigu? Kada vas knjiga potakne na razmišljanje. Kada se počneš preispitivati, kada se pronađeš u njoj. Kada pokušaš odgovoriti na pitanja koja ti se sama nameću: Jesmo li produkt nametnutih utjecaja? Ima li naš život svoj tok?

Ima li uopće? Da, ima. Ali odbijam vjerovati, baš kao i Tina da ne mogu pobjeći od onoga što jesam ili što bih trebala biti zato što je to negdje zapisano.

Mi smo ono što nas okružuje. I ne bi bili to što jesmo bez okoline, iskustva i izbora koje smo iskusili u životu. Bez njih- bili bi ništa. Jer stav, koji ćemo tada imati prema sebi, u tim kritičnim trenutcima, upravo je ono što nas oblikuje. Mijesi i mrcvari poput gline. Na nama je da odlučimo hoćemo li popustiti pred čvrstim pritiscima. Na nama je da odlučimo koju ćemo stazu odabrati. Hoćemo li iz borbe izaći kao gubitnik ili kao pobjednik. Sam biraš svoju pobjedu i poraze. Ali biraš ih sam.Tvoj izbor, kakav god bio učinit će te novom osobom. Pa i ako pogriješiš, ojačat će te i približiti osobi kakva bi trebao biti.

Dvije stvari me naučila ova knjiga.

Prva je: Budite spremni na sve lekcije koje vam život donese. Budite neopterećeni, slobodni, sretni i svoji. I zahvalni, pogotovo zahvalni na lekcijama koje se pokažu kao najbolje što vam se moglo dogoditi u životu. Jer takve lekcije su najbolje. Jer bez njih ne bi bili ono što ste danas. I ono što možete postati.

Druga je: Bez obzira što ti život servirao, bez obzira što ti se u njemu dogodi, uvijek imaš izbor. Jer tvoj izbor je ono što te definira.

Ono si što izabereš. I to je put spoznaje koju svi moramo otkriti.

No Comments

Leave a Comment