Što je ostalo iza nje – Ellen Marie Wiseman

Odmah ću vas upozoriti, ova knjiga će vas zgrabiti, sažvakati i pljunuti. I baš tim redoslijedom. “Što je ostalo iza nje” upravo je jedna od onih na koju ćete vikati, ljutiti se i poželjeti je baciti daleko od sebe samo da se riješite ljutnje koju osjećate duboko u sebi. I vjerujte mi, neće vam biti žao.

Radnja romana prikazuje dva vremenska razdoblja od 1929. godine do sadašnjosti, prateći sudbine dviju djevojaka- Claru i Izzy.

Clara nam dolazi iz 1929.godine i upoznajemo je u trenutku kada upoznaje imigrantskog mladića Brunu u kojeg se ubrzo zaljubljuje. Njena obitelj ne prihvaća tu ljubav, jer pripadaju visokom staležu u kojem se sve vrti oko novca i visokih pozicija. Kada joj otac dogovori brak, upravo zbog podizanja na društvenoj ljestvici, Clara se po prvi puta u životu suprotstavlja ocu. Svakodnevno joj je bilo sve jasnije da je njena jedina zadaća bila da šuti jer njezino mišljenje nije imala nikakvu važnost. A sada se napokon odlučila izboriti za sebe.

Um mu je bio poput zatvorene i zaključane knjige u kojoj je bila samo njegova verzija onoga “kako bi stvari trebale funkcionirati”.

Bijesan jer mu se suprotstavlja, otac je šalje u specijaliziranu bolnicu za duševne bolesnike. Da se razumijemo, to su bila drugačija vremena ( što ga ne opravdava) ali žene su tada bile podložnije muškarcima. Svaki njihov “napadaj”kako su to muškarci voljeli nazivati, krivi pogled ili razmišljanje bio im je okidač da nazovu doktora- koji je također bio muškarac – i koji im je rado izlazio u susret zatvarajući žene u takve ustanove. Strašno, zar ne? Da, ali to je tek početak. Clara je isprva mislila da je to privremeno, da je otac tako kažnjava i da će se ubrzo predomisliti i doći po nju sve dok ne dobije njegovo pismo u kojem je obavještava da ne može više plaćati njezin boravak te da je zbog toga prebacuje u državnu psihijatrijsku bolnicu Willard gdje počinje trpjeti strašne uvjete i torture bolničkog osoblja i doktora koji ima svoje tajne planove vezane uz Claru.

U 1995. godini, sedamnaestogodišnja Izzy  već deset godina putuje iz jedne udomiteljske obitelji u drugu. Nakon što je najnovija udomiteljska majka Peg zamoli za pomoć, Izzy odlazi u staru psihijatrijsku bolnicu Willard gdje će katalogizirati svaki predmet koji tamo pronađu. Među mnoštvom stvari, pronalaze i osobne stvari pacijenata koje donosili sa sobom kada su dolazili u ustanovu. U hrpi zaboravljenih stvari pronalaze desetke pisama i dnevnik koji je pripadao Clari.

Clarina prošlost izvlači iz Izzy sjećanja na majku i njezino iznenadno ludilo u kojem je ubila njezinog oca u snu. Sada, sa strahom za budućnost, Izzy pokušava otkriti Clarinu prošlost i preispitati vlastite izbore zbog kojih već deset godina ne želi vidjeti svoju majku.

Ovo nije bilo ono što je očekivala kad joj je pristala pomoći oko kovčega. U svemu je vidjela podsjetnike na neobjašnjiv preokret koji se dogodio njezinu životu. A sad ju je gomila neotvorenih pisama podsjetila na veliku papirnatu mapu skrivenu u najdaljem kutu ladice njezine komode, nabreklu od pisama, rođendanskih i božićnih čestitki koje joj je majka slala, a koje je Izzy sve do danas odbijala pročitati.

Tragično i provokativno- upravo je tako opisana knjiga na zadnjim stranicama. I nisu pogriješili. Radnja romana je toliko intenzivna da kod  čitatelja izvlači različite emocije. Bijes, razočaranje, tuga, šok – sve će to čitatelj osjetiti proživljavajući svaki trenutak s likovima. Iako autorica i sama navodi kako tretmani koje je Clara prolazila – od ledenih kupki, šok terapija i tretmani gdje su se dobivale velike doze inzulina- nisu koristili u istom vremenskom razdoblju, ovdje su stavljeni zbog potrebe radnje i da se pokaže kolikoj su torturi bili pacijenti izloženi kroz godine. Iskustvo koje prolazi Clara , koja protiv svoje volje bude zatvorena u umobolnicu, lišena svakog dostojanstva strašno je i nedopustivo te nitko na to ne može ostati ravnodušan.Kako sam ranije i napisala, sve te emocije, strah i nemoć odražavat će se i na vas da će te poželjeti baciti daleko knjigu, vrištati iz sveg glasa i onda je ponovno uzeti u ruke samo da vidite što se dalje događalo.

Stil pripovijedanja u knjizi ima potencijal da se teško prati, upravo zbog dvije priče koje cirkuliraju knjigom, ali Wisman je napravila dobar posao balansirajući između priča o Clare i Izzy . Obje su snažne, složene žene i iako žive u različitim vremenskim razdobljima, prisiljene su suočiti se sa sličnim pitanjima i borbama: idejama slobodnog života, uskraćivanjem da  žive po svojim pravilima, traženjem ljubavi i podrške koja bi trebala postojati u obitelji i izdajom od strane roditelja. Teško mi je bilo shvatiti, jer sam i sama roditelj, kako netko može biti tako hladan i bešćutan prema vlastitom djetetu, kada bi mu trebao  biti najveća potpora.

Ponekad postoje knjige koje vam dođu u ruke i od kojih ne očekujete puno a kada ih počnete čitati, bez obzira kako šokirale, zalijepe vas za sebe do samog kraja. Iako je knjiga traumatična i ne završava onako kako bi svi očekivali, sretan kraj je ono što izvlači cijelu knjigu. Zato je toplo preporučujem. Meni osobno, ona je među top 5 knjiga za ovu godinu.

No Comments

Leave a Comment