Moje najdraže….

Ponekad me, baš poput danas, lupi neka proljetna nervoza i ja ne znam što bih sa sobom. Među mnogobrojnim mogućnostima koje mi je slobodan vikend dao, ja sam se odlučila za organizaciju polica, posao koji mi oduzima dosta vremena ali i neograničeno zadovoljstvo praćeno kihanjem zbog prašine koju nisam obrisala već nekoliko mjeseci.

Moj najveći problem tada, nije uopće pozamašan broj knjiga ( a po zadnjem brojanju je bilo negdje oko 800 ) već moje oduševljenje svakom knjigom koja mi se nađe u ruci. Uvijek postoji neka koju sam zaboravila pa bih je u tom masovnom spremanju ponovno pronašla i još jednom oduševila citatima koje sam označila u njoj. Ne, ja nisam jedna od onih koji šaraju po marginama knjiga, ja sam ona koja svaku stranicu s izdvojenim citatom posebno označuje mini post-it naljepnicama. Tako izgleda većina mojih knjiga, unatoč silnim bilježnicama i rokovnicima u kojima zapisujem osvrte.

Mnogima se čini neorganizirano ali meni moj sustav označavanja djeluje. Ne volim podcrtavanje po stranicama, bilo olovkom, bilo flomasterom. Isto mi zapisivanje prilikom čitanja oduzima vrijeme, tako da sam našla najbolji sustav koji, za sada funkcionira.

Zašto imam toliko knjiga?

Ah, zbog ljubavi i želje da imam vlastitu knjižnicu. Još odmalena sam sanjala da ću raditi u knjižnici i da ću uvijek imati kuću ispunjenu knjigama. Rad u knjižnici se nije ispunio- moje obrazovanje je krenulo u potpuno drugom smjeru, ali zato san o kući ispunjenoj knjigama polako ispunjavam. Zato se mnogi iznenade kada dođu kod mene doma i ugledaju police pune knjiga. Zanimljivo mi je da se tada, u jednom trenutku razgovora povede i priča o svim tim knjigama te se pojavi pitanje :   “A koja ti je najdraža?”

Moj se muž na to pitanje odmah hvata za glavu jer je sljedeći scenarij vidio već milijun puta: ja ustajem, odlazim do polica s osobom koja mi je postavila pitanje i počinjem izvlačiti knjige koje su mi prirasle srcu.

“Ova, i ova..i čekaj da dohvatim…eh..i ova..”– počinjem svoje objašnjavanje dok ne skužim da je to bilo samo figurativno pitanje i da me osoba koja mi je postavila to pitanje gleda izbezumljenim pogledom, dok joj ja u ruke stavljam sve veću i veću hrpu knjiga.

Ali zato uživam kada shvatim da me je to pitanje postavila osoba koja voli čitati kao i ja. I tada u našem razgovoru shvatim (opet) da postoje knjige koje još nisam pročitala i koje čekaju da ih otkrijem.

Zato sam, među silnim morem knjiga u koje sam se svojevoljno ubacila, odlučila odvojiti par knjiga koje su ostavile traga na meni i za koje se nadam da će se i vama svidjeti.

ALEX, Pierre Lemaitre

 

Što to ima u Alex da me je u potpunosti oduševilo? Ako bih vam odala, ne bi vam bilo zanimljivo. Jednom kad je počnete čitati shvatit ćete da ništa nije kako vam se čini. Ni to što za Alex osjećate strah, ni što ćete suosjećati s njom neće vas pripremiti na kraj koji vam je Lemaitre pripremio.
Iako je davno izašla, još uvijek se čudim kako me je ova malena knjiga toliko oduševila. I zato svima koji vole malo “žešće” trilere kažem da kupe ovu knjigu. Šokantni zapleti, jezivi opisi nasilja i krvavih djela, uznemirujuće putovanje u najmračnije zakutke ljudskog uma, borba za istinu i osjećaj potpune nevjerice koju mi je autor dao na kraju, rezultirali su da svima preporučujem ovu knjigu.

ČUDO, R.J.Palacio

 

Ovo je jedna od onih knjiga za koju bih voljela da se jednom ( u bližoj budućnosti) uvede pod obaveznu lektiru. A zašto bih htjela da se knjiga uvrsti u lektiru? Upravo zbog pitanja koje knjiga postavlja: Koliko nas zapravo gleda srcem? Koliko smo propustili upoznati, divnih i dragih ljudi zbog onog prvog pogleda i odmah ih odbacili zbog nečega što nekome ne odgovara, zbog izgleda ili jednostavno zbog okoline? Koliko smo spremni dati ljudima šansu i imati svoje mišljenje o drugima?

“Znam da nisam običan desetogodišnjak. Mislim, naravno da radim skroz obične stvari. A i ja se osjećam običnim. Iznutra. S druge strane, jasno mi je da pred običnom djecom drugi klinci ne bježe s dječjeg igrališta, i to vrišteći. Znam da u običnu djecu ne bulje na svakom koraku, kud god krenula.”

Ne možete čitati Čudo i ne osjećati sve emocije. Emociju djeteta kojem je život dao loše karte i dao zbrčkano lice s kojim mora živjeti a opet toliko divno srce i čudo da promjeni sve oko sebe.

STONER, John Williams

 

“Bio je ono što jest i znao je što je bio.”

Ovu knjigu vam toliko ne mogu objasniti koliko je morate osjetiti dok čitate. Naizgled toliko obična, toliko jednostavna a opet puna iskrenosti i skromnosti, bez žaljenja zbog propuštenih prilika.
Knjiga koja pokazuje kako normalan život može biti zanimljiv, i da se na kraju života ne treba usredotočiti na žalost , nego na postignuća i sreću koja ste imali u njemu. Stoner je definitivno jedan od onih romana koji neće bez veze stajati na mojim policama, nego će se često pronaći u mojim rukama.

ŠTO JE OSTALO IZA NJE, Ellen Marie Wiseman

 

Roman koji me doslovno iscijedio i zbog kojeg danima nisam mogla pročitati drugu knjigu. Radnja romana je toliko intenzivna da ćete svaki mogući trenutak osjetiti kao vlastiti, tako da vam preporučujem da knjigu čitate dalje od ljudi jer često ćete poželjeti nekoga tresnuti po glavi. Osim ako baš želite nekoga treskati po glavi svakih par minuta s dobrim izgovorom- knjiga je kriva 🙂 .

I da, ne zaboravite imati maramice pored sebe.

ŠTORKA, Jelena Hrvoj

 

Iskreno, priznati ću da sam se malo plašila kako će ovaj roman uopće utjecati na mene, jer bilo što vezano u horor (bilo filmovi, bilo romani) nisu nešto što bih dragovoljno čitala. A kada sam knjigu uzela u ruke, jednostavno sam se zalijepila za nju. Što je prolaznost vremena kad te je Štorka uhvatila svojim kandžama i ne pušta?

Upravo je takvo i Jelenino pisanje, njezina sposobnost ulaženja u ljudski um koji je devastiran, suicidan i bolestan da sve to oblikuje u knjizi, dovoljan je da čitatelja ohrabri da i dalje čita knjigu bez obzira na strahote koje ga dalje čekaju.
Šokiranost koja me savladala početkom čitanja i koja me ubrzo popustila, prihvaćajući likove takve kakve jesu zapravo me je zabrinula, jer sam shvatila da se zapravo tako ponekad ponašamo i u stvarnom životu. Zgražamo se nad nekim stvarima ali ih smatramo donekle prihvatljivim dok te stvari ne dodiruju nas i naš život.
I da, za sve one koji se boje čitanja horor romana – poput mene – ovo ipak nije horor roman u onom klasičnom smislu- pa slobodno navalite na knjigu.

 

I to je to! Do sljedećeg puta-reklo bih se. Ili, u mom slučaju, dok opet ne nagomilam previše knjiga ili dok ne smislim neku dobu organizaciju za spremanje.

A vi? Imate li neke knjige koje su vas se dojmile? Podijelite ih s nama!

No Comments

Leave a Comment