Novac, rizik, život – Niki Lauda i Conny Bischofberger

Znate li što Niki Lauda ima zajedničko s Bill Gatesom, Stive Jobsom, Markom Zuckerbergom? Svi su oni ponosni članovi kluba “moćnih luzera”. Ne, ovo nije trljanje na nos svima nama koji smo završili škole i fakultete, diplomirali i živimo na rubu egzistencije. Ovo je samo primjer onoga što se na samom početku govori o Nikiju i što Niki zapravo je. Iako potječe iz bogate obitelji, Niki je, možemo to tako reći, bio crna ovca obitelji čiji su jedine strasti u životu bili automobili, motocikli i tehnika. Nikada nije imao podršku svojih roditelja , a djed mu je cijelog života bio velika kočnica u njegovom uspjehu. Ali upravo je zahvaljujući sebi i svojom upornošću uspio. Nakon što je ponovno pao razred i kada je shvatio da nema smisla učiti ono što mu se jednostavno ne da, napokon je odlučio živjeti i biti ono što želi a ne biti ambicija svojih roditelja. Ako ga je djetinjstvo ičemu naučilo, kaže Niki, onda je to da uvijek slijediš svoj put neovisno o preprekama koje će te snaći.

Možda ga je i taj početak naučio na borbu kada ga je 1.kolovoza 1976. zadesila strašna nesreća prilikom vožnje formule, u kojoj mu se zapalio bolid te je pod jakom vatrom udahnuo otrovne plinove plastične karoserije i gorućeg benzina,a njegova pluća i krvne žile pretrpjele vrlo ozbiljna oštećenja. Uz to je imao teške opekline lica, glave i ruku i bio je i jako blizu smrti. Samo 33 dana nakon nesreće svima je bilo nevjerojatno kako se mladi, tada 27- godišnji vozač unatoč takvoj nesreći ponovno našao na startnoj poziciji. Nesreća je za njega predstavljala samo nezgodu na radnom mjestu.

“Znali bi me pitati što mi je nakon nesreće dalo snage za daljnju borbu, čak i onda kad se činilo da sve ide nizbrdo.Mislim da je stvar u tome što sam se postavio kao da nemam drugog izbora osim borbe, ona je moj put. I unatoč svim usponima i padovima vjerovao sam u njega.”

Petnaest godina kasnije, Niki je poslovni čovjek kojega je, po njegovim riječima zadesilo još nešto gore od njegovog ranjavanja- pad Boeinga 767 koji je bio u vlasništvu njegove zrakoplovne tvrtke i u kojem su poginuli svi putnici i članovi posade. Njih ukupno 233. Novine su bile nemilosrdne, pa su neki čak pisali da Niki Lauda sa svojim opekotinama na glavi izgleda kao jedini preživjeli na mjestu nesreće pa čak i da privlači nesreću.Vicevi na temelju nesreće nizali su se u društvu.

Osam mjeseci nakon nesreće napokon je otkriven kvar – bio je problem u reverznom slijetanju za koji je bio kriv sama tvrtka Boeing, koja je i izgradila zrakoplov. Iako je s njegove tvrtke skinut veliki teret, Lauda je i dalje osjećao veliku tugu jer je netko platio svojim životom vozeći se njegovom tvrtkom. Sve to dovelo ga je do financijskog i osobnog sloma.

Ono o čemu najviše Niki govori u ovoj knjizi je imidž koji su novinari izgradili o njemu. Rečenica “Kad Niki otvori novčanik, iz njega izlijeću moljci” postala je sinonim za njegovu škrtost koju on cijelo vrijeme demantuje. Kako sam čitala knjigu Niki se pokazao kao jednostavan čovjek, čovjek kojemu je jednostavno išlo na živce kako ga svi odjednom pozivaju na večeru očekujući da svaki put on plati, bespotrebni razgovori i okolišanje prije nego li se prijeđe na stvar.

Njegova jednostavnost, praktičnost i preciznost posebno su iznenadile i samu Conny Bischofberger, koja je radila zajedno s Laudom na biografiji. Pa čak i ova knjiga, ova biografija, napisana je u samo osam sastanaka po 55 minuta.

Za novac, kojemu Niki toliko ne pridaje važnost, nikada mu nije predstavljao sredstvo moći. Važnije mu je da ako ga ima što više da s obje noge čvrsto stoji na zemlji i samome sebi predstavlja najbolji primjer. Odgovornost mu je iznimno važna. Život koji vodi, rezultat je njegovih misli, riječi i djela. Za to, osobno odgovara. A novac, novac je samo posljedica toga svega.

“Uvijek postoji plan B. Čak i kad stvari u životu krenu nizbrdo, negdje se otvore nova vrata, samo se ne smijemo predati, već nastaviti dalje s vlastitim uvjerenjima i vrijednostima.”

Iskreno, ovu knjigu možda ne bih nikada ni uzela u ruke da nije bilo dobre vile koja mi ju je poslala, i sada joj zahvaljujem što je, jer ova knjiga je u toliko navrata toliko inspirirajuća da sam doslovno na svakoj stranici zalijepila po par post-it papirića (sad bi me Lauda posprdao jer postoji čak i citat o tim post it papirićima :” Najgori su post-it papirići. Ne zapisuj, djeluj!”) s kojima si uvijek zabilježavam citate. Tako automatski znam gdje mi je koji citat, a ovima ću se definitivno vračati.

No Comments

Leave a Comment