Preostali, Tom Perrotta

Zamislite sljedeći scenarij: sjedite s članovima obitelji, družite se s prijateljicom/em, igrate nogomet s društvom, vozite se gradskim autobusom i u samo jednoj sekundi, u jednom treptaju oka, za stolom na kojemu je sjedilo četvero, sada sjedi samo jedna osoba, lopta koja ste šutnuli prema suigraču i koji je stajao samo metar od vas nije naišla na otpor nego je nastavila i dalje se kotrljati a u punom autobusu nestalo je desetak osoba zajedno sa vozačem dok je još u pokretu.

Dva posto stanovništva u jednoj sekundi nestalo je sa zemlje. Mnogi njihov odlazak/nestanak smatraju činom Uzeća biblijskog proročanstva u kojem će Bog još jednom sići na zemlju i odvojiti žito od kukolja. Gdje si svi nestali? Kako i zbog čega?

Oni koji su ostali šokirani su. Zašto su oni ostali a uzeti “uzeti”? Nitko ne zna, a Tom Perrotta čak ni ne spekulira o tome. Odgovore mudro ostavlja čitatelju. Njegov fokus nije na velikom događaju, nego na činjenici kako će oni koji su preostali naći volju za preživljavanjem. Jer bez obzira na Uzete, oni su ostavljeni, preostali. Svjesni činjenice da mnogi od uzetih nisu to ni zaslužili jer mnogi od njih bili su bili puni mana poput ostalih, te da je ovo Uzeće, ako je to uopće bilo, obavljeno nasumice. Ljudi su postali ogorčeni, puni pitanja na koje nisu dobili odgovore pokušavajući se priviknuti na gubitak koji su osjetili.

Upravo u toj sredini, Tom Perrotta gradi temelje za svoju knjigu. Ne kroz one koji su otišli nego preko onih koji su preostali i ostali bez svojih bližnjih. Svatko se od ostavljenih bori kroz proces ostavljenih kako zna. Tu je Kevin Garvey, gradonačelnik koji nije nikoga izgubio prilikom Uzeća ali kojem se obitelj raspala nakon njega i koji nakon tri godine od tog čina pokušava zaživjeti grad i preživjeti činjenicu da ga je napustila supruga koja se pridružila sekti Ostavljenih krivaca koji paradiraju gradom obučeni u bijelo uvijek obavijeni velom dima i zavjetom šutnje koji svojom pojavom podsjećaju sve ono što se dogodilo i što će se dogoditi.Tu je i njegov sin Tom, koji je napustio fakultet i pridružio se karizmatičnom proroku Wayneu, koji sam sebe proziva svetim čovjekom, i Kevinova kćeri Jill i njegova djevojka Nora, koje pokušavaju otkriti svoje mjesto u ovom novom svijetu.

Upravo tu Perrota postavlja pitanje-kako se svaki čovjek bori sa životom ako u životu ne postoji zaključak, nekakav oproštaj nakon odlaska voljene osobe, saznanje da se osoba negdje nalazi pa iako se nalazila i dva metra pod zemljom. Ipak sve će njih pratiti shvaćanje da se oko njih dogodio najveći događaj u povijesti čovječanstva, a oni su bili izostavljeni. I sada bi trebali … Što? Ići na posao? Učiti za test? Pridružiti se kultu? Pokrenuti softball ligu? Praviti se da se ništa nije dogodilo?

Postoji neizrecivo uvjerenje među njima da se stvarna priča događa s ljudima koji su otišli, a oni koji su ostali samo su otpadci nečega što ne valja. To je strašan osjećaj koji vas prati sa svake stranice. Tu nema apokaliptičkih bitaka ili strahota koje bi trebalo izdržati, samo onaj osjećaj da su napušteni i ne znaju kako da reagiraju na to. Može li netko od njih pronaći razlog za nastavak? Da li je čak vrijedno pokušati?

Pitanja ostaju otvorena, a odgovor ne dobivamo ni na kraju knjige.

Dovoljno da vas progone danima, pitajući se što bi i kako učinili da ste i vi “preostali”?

No Comments

Leave a Comment