Majka u meni, Zvjezdana Debić

Vjerojatno su se sve majke poslije rođenja djeteta susrele sa naglim skidanjem ružičastih naočala i suočavanjem sa činjenicom da nakon rođenja djeteta ništa više neće biti kao prije.Sve ono što su zamišljale i sanjale ni blizu nije onome što su dobile. Samo mali broj majka, sretnice su kojima su se očekivanja ispunila, ali one, ne mogu reći manje sretnije, jer bi izgledalo zlobno, majčinstvo nikako nije izgledalo onako kako su mislili da će biti.

Moram reći da sam i ja čak jedna od onih majki koja je nakon 13 sati provedenih u rađaonici, pomislila da joj muke napokon gotove i kako će početi uživati sa svojim djetetom čim uđemo u kuću . O, kako sam se samo prevarila! Dobila sam sve- samo ne ono što sam očekivala. I nitko me nije upozorio na to. Od dana kada smo došli kući, moje malo klupko sreće svako su noć pretvarao u malog vražićka, budio se svakih dva sata, tražio jesti i bio budan po sat, sat i pol neprestalno plakajući. U šest sati već je bio budan, oko jedanaest bi išao na popodnevni spavanac, gdje bi odspavao sat i pol i do osam sati bio budan. Što je bio stariji, budna razdoblja bi se samnjivala ali svaka dva i pol sata bi se budio i iako nije htio jesti, jer nije bio gladan tražio da se ustanemo.

Do njegove četvrte godine, bila sam kronično neispavana i doslovno dovedena do ludila. Sumnjala sam u sebe, sumnjala u supruga i sve moje frustracije često su dovodile do svađa, o kojima sada kada razmišljam vidim da su dolazile samo iz toga jer nisam znala što da radim i što nisam ispunila vlastita očekivanja. Smatrala sam se lošom majkom, lošom suprugom i užasno, užasno nervoznom djelatnicom koja je očajnički tražila nekoliko sati sna. Nervozu koju sam imala, prenijela sam na sve, tako da smo u jednom trenuku svi odjednom “režali” jedni na druge. U tih četiri godine, i suprug i ja očajnički smo tražili pomoć.

Sve knjige koje sam u to vrijeme pročitala, savjetovale su kako smiriti ili uspavati dijete- što smo naravno probali- ali ništa nam nije pomoglo. Ništa, apsolutno ništa, nije govorilo kako smiriti majku, kako prihvatiti nemirno dijete i početi živjeti (zapravo spavati) kako bi i trebalo te kako zapravo biti majka koju dijete očekuje. Jer zapravo, najveći problem mi je bilo veliko pitanje u glavi koje sam često si znala pitati samo sebe- jesam li dovoljno dobra majka za svoje dijete?
Zapravo, falila mi je jedna ovakva knjiga, koja će sasvim iskreno i bez prenemaganja reći kako nisam sama u cijeloj ovoj priči.

Uz savjete koje Vam iskreno, možda nitko neće ni reći ili će dobronamjerno prešutiti dolazi i otkrivanje koje ste trebali znati od samoga početka:

“U paketu s majčinstvom dolazi puno izazova, zato zbilja treba biti spreman na sve.”

A kako ostvariti majčinstvo kada iskreno ni ne znamo što je to?Kako i sama autorica navodi, treba dosta vremena da se izgradi zdravo samopouzdanje vezano ne samo uz sebe nego i uz majčinstvo.

“Roditelj je na početku odnosa u istoj poziciji kao i dijete. Roditelj se rađa kad i dijete. Uči sve iznova, pa čak i hodati djetetovim ritmom.”

Iako je od mog djeteta prošlo već osamnaest godina od rođenja, sada nakon toliko vremena kada pogledam u te četiri neprospavane godine plus godine koje su prošle nakon toga, shvaćam jednu stvar- dijete vas potiče na bolje i više. Jer djetetu ste uvijek primjer, a zašto onda ne biste bili primjer najbolje verzije sebe?

Rad nas sebi, upoznavanje sebe kroz majčinstvo, najvažnija je poruka ove knjige. Iako postojanje majkom i biti majkom po sebi ima svoje uspone i padove, milijun neprospavanih noći i loših trenutaka u kojima ne prepoznajemo sebe, također ima i onih lijepih – novih osjećaja, smješka, zagrljaja i puno, puno poljubaca. Svih onih stvari koje nam zapravo pomažu da uz majčinstvo izgradimo bolju sebe.

No Comments

Leave a Comment