Tko je ubio knjigu?

Knjiga nije hrana ali je poslastica“, rekao je jednom davno Tin Ujević.

Ona nije primarna ljudska potreba ali opet, ljudi je često koriste i još joj se češće vraćaju. Često pomislim kako bih voljela živjeti u onom starom svijetu, svijetu slavne književnosti. U svijetu najpoznatijih književnika koji su se okupljali na tavanima neke pariškog Cafea, lovili divlje životinje po Africi ili ulazili u dvoboje zbog ljubavi.

Pretpostavljam da sam samo romantičarski raspoložena, pošto sam od malena gutala romane Jane Austin i Ernesta Hemingwaya, te zajedno s njima zaljubljivala se u slavnog gospodina Darcyja ili lovila veliku ribu na pučini oceana. Zapravo, ne znam ni sama zbog čega toliko idealiziram pisce starog doba od današnjih pisaca. Svi su oni bili ljudi od krvi i mesa, sa svojim vlastitim manama i strahovima. Nitko od njih nije bio savršen, štoviše, imali su svoje trenutke bunila, zanesenost alkoholom, ludošću i tužan završetak kraja života. Da li je tim piscima, iako ih sada obožavamo i svrstavamo njihova djela u najpoznatije knjige svjetske književnosti bilo lako? Definitivno nije. Ali, njihove živote ostavit ću za neki drugi put i krenuti prema njihovom pisanju.

Svi ti autori pisali su o onome što ih muči, što proživljavaju i što se događa oko njih. Jane Austin je često u svojim romanima idealizirala određene muškarce, te sa svakim romanom koristeći britku ironiju davala kritike britanskom društvu. Zalagala se za udaju iz ljubavi, samostalnost žena u donošenju vlastitih odluka. Da li je u tome uspjela? Ne. Pisala je anonimno, za života nije bila dovoljno cijenjena a kasnije kada se otkrilo da ona stoji iza poznatih romana, sve novce od prodaje- a nije ga bilo puno- davala je bratu. Čak je i sam Mark Twain jednom izjavio:

“Jane Austin? Ma ići ću toliko daleko da ću reći da je svaka knjižnica koja nema knjigu od Jane Austin dobra knjižnica, iako ne sadržavala nijednu drugu knjigu.”

Jedna od poznatijih književnica s naših područja, Marija Jurić Zagorka često se borila protiv društvene diskriminacije, mađarizacije i germanizacije te za prava žena. Bila je često ismijavana, ne prihvaćena, izlagana podsmjehu i poniženju, te su njeni sada najpoznatiji radovi nazivani ” šund literaturom za kravarice.

Harper Lee, autorica knjige Ubiti pticu rugalicu, napisala je knjigu koja djelomično temelji na događajima koja su se desila u njenom gradiću dok je imala 10.godina. Rođena u Alabami, davne 1926. godine gdje se još uvijek osjećao sraz između crnaca i bijelaca, te razlike općenito između muškaraca i žena na američkom jugu. Ista tema- rasizam- govori se i u Pustolovinama Huckleberry Finna, u kojem Mark Twain s prijezirom gleda na današnje stavove Amerike.

Ima još puno primjera,ali svi su ti pisci doživjeli su nešto ili primjećivali oko sebe i pisali o onome što im smeta.

A što je s današnjim piscima? Kada bih podvukla crtu rekla bih da je zbog tehnološkog napretka sada mnogo jednostavnije pisati o stvarima o kojima ne znate ništa. Dovoljno je malo samo priupitati gospodina Googlea i saznati sve o svemu. Pisanje o kritici društvu, više nije toliko zastupljeno.

PR je postao nešto što mora biti “must have” prilikom pisanja i objavljivanja knjige. Čak više nije ni važno o čemu će se pisati, nego je važno od svega toga napraviti dobar brend. A to se može napraviti od bilo čega- dovoljno je napraviti neki dobar, primamljiv book trailer, šalice, postere, bilježnice. Ako pisac ima dovoljno sreće pa da proda autorska prava filmskoj industriji- lik koji će svi upamtiti postat će sredstvo za kupnju knjige.

Ono što mi je upalo u oko, zapravo su dvije stvari: pisci će tražiti nešto novo, što još nije objavljeno- kao da je to moguće- ali zar nije dovoljan dokaz manija oko 50 nijansi sive? E. L. James najbolje je to prepoznala i prodala svoje knjige u nekoliko milijuna primjeraka. Priznajem i ja sam bila jedna od mnogih koje su obožavale serijal, ali sada kada se manija slegla i kada su izašle filmske adaptacije- koje su loše- pitam se u čemu je zapravo bio trik?

Pogledajte samo George R. R. Martin i njegovu Igru prijestolja- iako svi molimo Boga da gospodinu Martinu poda još mnogo godina života da napiše i zadnje dijelove knjiga, hajdemo iskreno- koliko je vas posegnulo za knjigom/knjigama prije nego što nije došla na male ekrane? Ili za serijalom Igre gladi, Suzanne Collins ? Čak iskreno vjerujem, ali ovo je iznimka- da je prodaja knjiga Tolkiena vrtoglavo počela ponovno rasti kada je počela ekranizacija Hobita i Gospodara prstenova. Moram li spomenuti Sumrakomaniju? Još uvijek raspravljam s prijateljicom zašto sam izabrala Jacob tim! Ili možda HP-maniju?

Druga stvar jednako važna su nastavci- pitate li se ikada zbog čega su uopće toliko zastupljene duologije, trilogije, tetralogije i začuđujuće mnogi xxx nastavci? Zbog prodaje naravno. Na svaku ekranizaciju filma prodaju se i njegove papirnate verzije. Pa zašto onda knjiga ne bi bila u nekoliko dijelova?
Isto tako je zanimljivo pisanje nastavka serijala nakon smrti originalnog autora. Za primjer, ovdje imate vrlo popularan serijal Millennium, Stiega Larssona koji je u originalu napisao 3 nastavka od predviđenih deset, a njegovu palicu, preuzeo David Lagercrantz. Četvrti dio serijala koju je David napisao sam pročitala i moram priznati da je David vrlo dobro ušao u Larssonove cipele.

Neki autori se prodaju samo zbog imena, poput S.Kinga, Pattersona ili Johna Grishama. Iako Kinga ne mogu svrstati u isti koš kao ovu dvojcu, mogu ih svrstati kao najprodavanije pisce u zadnjih nekoliko godina. King uistinu radi dobre hororce a Patterson izdaje godišnje i do 13 knjiga ( kada uopće sve stigne) ali isto tako mnoge njihove knjige nađu se i u filmskoj verziji.

Dakle, razlika između starih i pisaca novijeg datuma? Istina je da upravo zbog mogućnosti tehnologije, više čitamo noviju literaturu. Da li su oni manje zanimljiviji ili samo više dostupniji ili zastupljeniji u medijima, jesu. Mislim da književna umjetnost i filmska više ne mogu jedne bez druge. Da li su zato manje važni- više -manje. Isto je i sa starijom literaturom. Meni su osobniji, uče nas nečem, kritiziraju. Klasici su one knjige koje su preživjele tijek vremena i povijesti i ostale u svačijem sjećanju. Zato ljudi i često govore o njima.

Treba li sve čitati? DA! Obavezno! Jer nitko nije nikada čitao knjigu a da iz nje nije naučio nešto novo!

No Comments

Leave a Comment