Fahrenheit 451, Ray Bradbury

Davne 1950.godine u podrumu jednog američkog sveučilišta natipkan je primjerak Fahrenheita 451. Zastrašujuća vizija budućnosti koju si je on zamislio i natipkao u kako kažu samo 9 dana u tom malom podrumu, zapravo je bila kritika i strah samog pisca zbog pojavljivanja televizije. Nije se on toliko bojao televizije kao pojma, bojao se dominacije i moći koju bi jedan takav aparat mogao donijeti svijetu.

U dalekoj budućnosti koju je Ray Bradbury stvorio, ne postoje knjižnice. Knjige, bilo koje vrste, zabranjene su i za njihovo uništavanje postoje specijalizirani odredi ljudi koji se nazivaju vatrogascima a zaduženi su za najvažniji posao u tome mjestu- posao spaljivanja. Da, vatrogasci kakve mi poznajemo više ne postoje. Među takvim vatrogascima je i Guy Montag, koji svoj posao radi već deset godina. On, kao i mnogi stanovnici tog romana, živi u neimenovanog gradu u kojem je svaki stan ima zidove – televizora. Veliki masovni televizori pokrivaju cijeli zid stana u kojem se konstantno vrte programi bez ikakvog značaja, a kojima su ljudi toliko opsjednuti da među njima nema nikakve komunikacije.

Jedne noći, upoznaje sedamnaestogodišnju djevojku Clarissu McClellan koja ga ispituje o davno zaboravljenim stvarima- jutarnjoj rosi, bojama, mirisima, zaljubljenosti, razgovoru.

Zašto niste u školi? Vidim vas kako svakog dana lunjate.- Oh, ne nedostajem im – rekla je. – Nedruštvena sam, vele. Ne uklapam se dobro. To je jako čudno. Ja sam zapravo sam vrlo društvena. Sve ovisi o tome što razumijevaš pod društvenim, zar ne? Meni “društveno” znači razgovarati s tobom o ovakvim stvarima.” – Protrese nekoliko kestena koji su pali sa stabla u dvorištu ispred kuće. – “Ili razgovarati o tome kako je svijet čudan. Lijepo je biti u društvu ljudi. Ali ne mislim da je društveno staviti gomilu ljudi na hrpu i onda im ne dati pričati, a ti? Sat gledanja televizije, sat košarke ili bejsbola ili trčanja, još jedan sat povijesti transkripcije ili slikanja slika, pa još sportova, ali znaš li da nikad ne postavljamo pitanja ili, barem, većina ne postavlja…

Ubrzo Montag počinje da sumnja. U Montagu se počinju pojavljivati pitanja koja sve više rastu kada prilikom jedne akcije paljenja knjiga krade knjigu i nosi je kući. A svaka nova knjiga koju donese kući postavlja nova pitanja koja uopće ne bi smio postavljati.

Ono što je naglašeno u Fahrenheitu 451 narkotički je utjecaj televizije. Televizija je izumljena 1927. godine, no komercijalna televizijska emisija postala je dostupna 1947. godine. Tijekom desetljeća popularnost televizije eksplodirala je, a rasla je od rijetke stvari došla je do zajedničkog obilježja mnogih američkih domova. TV vodič, primjerice, bio je najprodavaniji časopis 1950-ih.

Televizija je brzo postala dominantna snaga u američkoj kulturi i pomogla je preoblikovati Ameriku iz zbirke regionalnih kultura u jedinstveniju nacionalnu kulturu. Televizijom je došlo više oglašavanja, jer je sposobnost televizije da dođe do masovne publike stvorila priliku da tvrtke privuku više ljudi nego ikada da kupuju svoje proizvode. U Fahrenheit 451 obiteljska bogatstva mjeri se koliko zidnih ekrana dominira salonom. Televizija je uništila interes javnosti za čitanjem, a pojedinačni izbor je zanemaren društvenom konformnošću.

Također se ovdje vidi i jaki utjecaj društva i političke korektnosti.

Obojeni ne vole Malog crnog Samba. Spali ga. Bijelcima nelagodu stvara Čiča Tomina koliba. Spali je. Netko je napisao knjigu o duhanu i raku pluća? Proizvođači cigareta plaču? Spali knjigu.

A ispraznost društva? Vidljiva na svakom koraku. Spaljivanje knjiga samo je jedna vrsta cenzure u ovom romanu. Tehnologija koja se pojavljuje u Fahrenheitu 451 također vlada koristi da cenzurira a time i kontrolira stanovništvo. Televizija ometa ljude, obeshrabrujući ih da budu svjesni događaja u stvarnom svijetu i spriječavaju im da imaju vlastite misli i osobnosti. Mediji u obliku školjki (slušalica)  i velikih televizijskih zidova koje se nalaze na svakom zidu unutar kuće preplavljuju osjetila i potiču ljude da se povežu sa strojevima, a ne s drugim ljudima.

Knjige su prijetnja jer potiču ljude na razmišljanje o idejama, o razmišljanju o svojim životima i o pitanju njihove kulture. Vlada preferira poslušnu populaciju koju definira i kontrolira korištenjem masovnih medija, a ne stanovništva ljudi koji se definiraju. Unatoč ovoj situaciji, pojedinci pronađu načine povezivanja. Ali oni su odmah odmetnici, smetnja, tihi plamen koji može buknuti i napraviti revoluciju.

Ili?

Svjedoci smo svijeta u kojem se nalazimo. Bradburyjev svijet više nam nije stran. Iskreno, i nažalost čitanje više nije popularno. Gledanje televizije, višesatno komuniciranje preko mobitela, tableta i laptopa naša je svakodnevnica. Televizori počinju gasiti želju i kulturu za čitanjem. Pitanje je samo hoćemo li dopustiti da se najveći Bradburyev strah obistini.

Ja znam da neću, a Vi?

 

 

No Comments

Leave a Comment

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.