I nogom u guzicu je korak naprijed.
Malo čudan početak osvrta al nekako mi ovaj citat (koji sam bdw ugledala dok sam se vozila tramvajem ) jako ide uz ovaj osvrt. Zašto? Jer mi ljudi posebne smo jedinke. Možemo kukati, možemo prigovarati, govoriti o nepravdama i trpjeti milijun stvari. Neke bi mogli riješiti samo kada bi jasno i glasno rekli NE i odlučili zakoračiti u nepoznato, no često unatoč nezadovoljstvu, ostanemo na jednom mjestu.
Sjedimo u vlastitoj kaljuži jada, bijede i razočaranja no izlaz ne vidimo ili ga iskreno ne želimo ni vidjeti iako nam doslovno maše pred nosom. Korak naprijed nam je jako teško napraviti, jer jedino što znamo je za taj osjećaj i za ni za što drugo. A uostalom, tko nam garantira da će nam nakon tog koraka biti išta lakše? Zato, koliko nam se teško pokrenuti? Jako! Nepoznato nas plaši i zato unatoč nezadovoljstvu, bilo to na privatnom ili poslovnom planu, ostajemo u okvirima poznatog.
Ovo je priča upravo o tim okvirima koje si čovjek sam nameće.
Ako ste nekada bili dio velike tvrtke, znate kakve atmosfere u njima postoje. Svakodnevica vam se svela na manevriranje pisanim i nepisanim pravilima korporacije za koju radite, besmislenost posla vas nervira, licemjernost menadžerstva i mobbing vam je svakodnevica, strah je sveprisutan, šefova ima više nego djelatnika i uvijek se od vas traži još, još, još. Tvrtka vam je postala život, jer svoj život doslovno niti nemate, radno vrijeme vas ubija jer uvijek postoje rokovi, ciljevi, targeti…
Korporativni Big Brother zapisuje svaki vaš mig, prijateljstvo, pogrešku, raniji odlazak s posla (ako se pod raniji odlazak podrazumijeva odlazak u vrijeme kada vam je i zapravo završilo radno vrijeme) i vrlo rado će vam to ponekad nabiti na nos.
Vaša sposobnost i rad u godini dana bit će pod budnim povećalom tvrtke ako ste samo jedan mjesec imali slabije rezultate a rezultirat će sastancima i vijećanjem što učiniti s vama. S tablicama će vam mahati pred nosom i nitko neće spomenuti činjenicu da ste unatoč tom jednom mjesecu slabije prodaje ipak postigli zadani cilj i čak bili bolji od svojih radnih kolega. No tješite se činjenicom da su oni u većem problemu od vas, pa kada dođete kući s velikim čvorom u želucu, s osmjehom na licu kažete da je sve u redu na poslu.
Hmm, da, shvatili ste-rad u takvim tvrtkama iako je primamljiv i donosi novaca, nije lak. I drago mi je da sam, baš kao i autor otišla iz jedne takve.
Frane govori da je proživio sve o čemu govori kada govori o neobičnim načinima rada tvrtke i da piše ono što vjerojatno mnogi misle o radu u takvim tvrtkama. Bez obzira na to što je roman samo jednim dijelom autobiografski i inspiriran njegovim iskustvima, ovdje se radi o fikciji, pri čemu ne opisuje stvarne događaje i likove. No, to ne umanjuje činjenicu da se takve stari ipak dešavaju.
U cijeli taj korporacijski svijet, u svijet moći i zakulisnih igrica, pokazivanja “čiji je veći” Frane Herenda stavlja lik mladog menadžera. Ime mu ne znamo, jer ovdje imena nisu važna a svakodnevica mu se svela na izbjegavanje minskih polja u korporaciji koja je dobila novu upravu. Nekada ambiciozan i pun želja, sada je postao ciničan čovjek kojeg posao više ne zadovoljava i koji je svjestan da će omča nazvana nova uprava/nova korporativna kultura uskoro doći i do njega.
No, unatoč nezadovoljstvu, naš mladi menadžer ostaje tamo gdje je. A što mu onda treba? Doslovno, nogom u guzicu.
Kada ga Prijateljica pozove na kavu, pojavi se nešto novo u njegovom svijetu. Taj mali korak naprijed. Ponuda kojoj je teško reći ne. Jer u svijetu pravila, kako odbiti svijet seksualnih maštarija koje mu se nude? Njezina prijateljica spremna je isprobati seks s neznancem, uz određena pravila: ona će cijelo vrijeme imati povez preko očiju i nikada neće razgovarati jedno s drugim. Pravila koja su njemu potpuno nepoznata i istodobno primamljiva odnose ga u sobu 909.
Cilj marketinga općenito, a pogotovo osobne prodaje je ući pod kožu svakom kupcu, misliti i ponašati se kao on, otkriti njegove potrebe i u konačnici, prodati mu proizvod. A ovaj put proizvod je On. Prodaja uvijek počinje nekakvim „malim razgovorom“ (otkrivanjem potreba) i koliko god uloge bile beznačajne, najvažnije je dobiti ono što se želi. A tom slučaju želja je Ona. Taj drugi dio romana je, kako kaže autor, u apsolutnoj ravnoteži s korporativnim dijelom.
No kada sastanci postanu češći Ona i On počinju pričati te dijeliti svoje najdublje tajne i želje, priče koje će zaintrigirati svakog čitatelja. Ne samo priče nego i opisi seksa. Hladni, proračunati, bez osjećaja. Iako je takva veza čudna, kada je jedna strana čovjeka nezadovoljna zar nezadovoljstvo neće iskočiti na drugom mjestu? Zar neće doći do izražaja skrivenih inhibicija, s kojima će sakrivati svoje nezadovoljstvo? Al opet, sve je to površnost. Želja za individualnošću, ostvarivanjem sebe kroz seks i skrivene inhibicije nije rješenje. Što onda trebamo? S jedne strane realnost s druge (vjerojatno) nemoguća priča. Ipak mnoge stvari vidimo bolje širom otvorenih očiju.
Samo nam treba jedan dobar šut u guzicu. Doslovno.
Nakladnik: Profil (89,00 kn)
No Comments