Davne, davne 2004. godine, Cecelia Ahern rasplakala je cijeli knjiški svijet. Njezin prvijenac P.S. Volim te bio je jedan od onih romana koji su zasjali na knjiškom nebu i vječno ostali u mislima i srcima čitatelja. Bio je to roman koji sam doslovno progutala i koje još uvijek ima svoje posebno mjesto među omiljenim romanima. A priča o Holly, koja nakon smrt supruga Gerryja nastavlja živjeti zahvaljujući pronalasku njegovih pisama u kojoj joj on daje smjernice za nastavak života i to sve s istim završetkom P.S.Volim te, očaravajuća je i dirljiva.
Mnogo godina nakon toga, Cecelia je hrabro kročila knjiškim svijetom, pisala i oduševljavala svoje obožavatelje. No, ruku na srce, ja nisam bila među njima. Iako me ugodno iznenadila svojom distopijskom duologijom, u moru njezinih knjiga mogla bih izdvojiti dva – tri romana koji me nisu u tolikoj količini oduševili, ali koji su bili ugodni za čitanje.
I onda su krenula šuškanja. Priče o tome kako Cecelia piše nastavak svog prvog romana, te kako će nas opet oduševiti. Naravno da sam odbacila takvu tvrdnju, tvrdo odlučivši da me nastavak sigurno neće oduševljeno izuti iz cipela. Zapravo, nisam bila sigurna je li mudro Ceciliji Ahern da revidira ovu priču i njene likove, te može li se ona podudarati s kvalitetom prve knjige.
I tako, sedam godina nakon priče u P.S. Volim te, Cece me je još jednom uvela u svijet Holly Kennedy, sada sretnu, u vezi i službeno u novoj fazi života. Na prvi pogled odbolovala je – koliko je to uopće moguće – nadahnula se pismima i primirila sa smrću voljenog Gerryja.
Jednoga dana, Holly unatoč svojoj zabrinutosti i neugodnosti pristaje gostovati u sestrinom podcastu pod nazivom “Kako govoriti o …” te govoriti o tuzi, gubitku i iskustvu nakon Gerryjeve smrti i otkriću njegovih pisama. Njezina iskrena ispovijest postigne veliku popularnost, posebice među skupinom ljudi koji imaju smrtonosnu bolest i koji su baš poput Garryja odlučili voljenima ostaviti ono što je on njoj ostavio – trajni pečat njihove ljubavi. I očajnički traže njezinu pomoć.
I samo tako sve se promjeni i Holly ponovno baci u razdoblje života kojega se više ne želi prisjećati.
Hollyjin puni krug koji je Cecelia napravila od P.S. Volim te do Kluba P.S. Volim te pokazuje Aherninu nevjerojatnu, urođenu sposobnost da prodre u sve psihološke i emocionalne zamke povezane s gubitkom i utakne ih u priču koju ne možete zanemariti. Jer smrt je teška. Teško ju je prihvatiti a još teže živjeti uz uspomenu koja nikada neće oživjeti. Ali, da bi se raslo, mora se krenuti od korijenja.
Ovoga puta ona će dobiti priliku biti podrška drugima, hrabriti ih i usmjeravati a dok to bude radila možda će se njezine one preostale krhotine spojiti i zacijeliti. Hollyjini odnosi s članovima Kluba P.S. Volim te emotivno su iscrpljujući i samo je hrabrost tjera da se suoči s tugom i napokon shvati da to što nastavlja dalje ne znači da je zaboravila ili da manje voli. Da, tuga i gubitak mijenjaju nas nepovratno, a izlječenje dolazi samo od prihvaćanja i hrabrosti da se prihvati promjena.
Cecelia je u svakoj rečenici otvoreno pisala o onom što smrt i tuga čine. No, Klub P.S. Volim te nije tugaljiv roman, iako sam zbog njega proplakala puno puta. Zapravo, smatram ga svjetlom nade, slavljenjem života, ljubavi i hrabrosti za nastavkom života.
A nastaviti ne znači zaboraviti nego u život prizvati neke posve drugačije dimenzije ljubavi. A upravo je to Cecelia učinila sa Hollyjinim životom.
I najiskrenije, s vremenom sam shvatila da nam je svima trebao ovakav završetak.
Nakladnik: Profil (119,00 kn)
Prevoditelj: Davorka Herceg – Lockhart
No Comments