Libby Strout je drugačija. Nekad najdeblja tinejdžerica Amerike, sada je samo djevojka koja se nakon nekoliko godina izbivanja ponovno vraća u školu sa željom da krene ispočetka. Da zaboravi prošlost, iako je jako teško zaboraviti da su je zbog težine s građevinskim strojevima morali izvlačiti iz vlastitog kreveta i uz to i rušiti vanjski zid kuće da bi došli do nje. Zaboraviti činjenicu da ju je bol i gubitak majke sveo na jedan svijet koji je obuhvaćao samo hranu, njen krevet i dobivanje kilograma.
Iako je znatno smršavjela, Libby je i dalje prekomjerne težine. Kao i svi njeni vršnjaci i ona želi pronaći svoje mjesto u ovome svijetu- želi imati prijatelje, biti sretna, možda se i zaljubiti. Osvojiti svijet i pokazati mu je da je unatoč svemu još uvijek tu i da je ništa ovaj put neće zaustaviti.
“Odlučujem ovdje početi iz početka.Što se mene tiče, krećem od nule i ma što da se dogodilo kada mi je bilo jedanaest, dvanaest i trinaest godina, sada ne postoji. Ja sam drugačija. Oni su drugačiji, berem izvana. Možda se neće sjetiti da sam ja ONA djevojčica. Ja ih na to ne namjeravam podsjetiti.”
I nije ih morala podsjetiti.Samom svojom pojavom, Libby je na sebe navlačila pogrdne komentare. Nitko se nije pitao tko je ona zapravo. Kakva je ispod kože, kakvo je srce koje kuca ispod njezine težine. Jer ako te ljudi dovoljno “vide”, onda misle i da te poznaju.
Jack Masselin je s druge strane savršen. On je zgodan, cool, šarmantan i duhovit. Isto tako i nedodirljiv. Mnogi misle da je to zbog njegove popularnosti, ali nitko ne zna da se ispod njegove savršene fasade krije dečko s mantrom: klimaj glavom i svima se smješkaj, šarmiraj, pazi, budi prokleto zabavan i bolešću koju savršeno skriva, čak i od svojih roditelja i prijatelja- prozopagnozijom- nemogućnošću prepoznavanja lica.
I dok je Libby savršena u svojoj nesavršenosti, Jack je nesavršen u svojoj savršenosti. Dvoje ljudi, koji od trenutka kada se sretnu, kao savršeni djelići slagalice, spajaju se i zacjeljuju jedno drugo.
Budimo iskreni. Ali ono duboko, ogoljeno iskreni među sobom. Koliko često ste stekli mišljenje o nekomu samo na temelju nečijeg izgleda? Koliko puta ste nekoga proglasili bilo kakvim pogrdnim imenom samo zato što je različit od drugih? Jer se ne uklapa u kalup kojeg ste zacrtali u vlastitoj glavi? Jer ga je možda drugi zacrtao?
Koliko često ste se pretvarali da ste nešto što niste? Pogotovo u tinejdžerskim danima kada ste se bojali kako će vaši vršnjaci reagirati. Možda još uvijek to radite? Noćima razmišljali kako to niste vi, ali isto tako prihvaćali činjenično stanje da je bolje tako nego da vam se rugaju i da budete predmet ismijavanja?
Nasilje na temelju nečijeg izgleda nije ništa novo oko nas. Pogotovo je to izraženo među djecom i najviše utječe na djecu. Svijet u kojem bi djeca trebala uživati, postao je strašno, strašno mjesto. Nažalost, živimo u svijetu u kojem je jedino mjerilo ljepote ono vanjsko u kojem se svaki nedostatak praktički gleda kao bolest, dok se ono unutrašnje, lako odbacuje.
Upravo taj problem prepoznaje Jennifer Niven, koja je i sama prošla probleme debljine i koja svojim romanom pokušava otvoriti oči svijetu i poslati važnu poruku:
Nitko nije savršen. Nisam ni ja, a niste ni vi. Ali najvažnija je stvar naći snage i prihvatiti se takvima kakvi jesmo. Biti upoznati s manama i vrlinama i pokušati od toga napraviti najbolje od sebe. Libby je u tome uspjela. Nije lako ne osvrtati se na tuđe komentare, ali njih će uvijek biti, bez obzira na to što radiš. Ali grabiti hrabro tamo gdje želiš biti, koliko nas samo uspijeva u tome?
Ograničenja su samo u glavi, ne na papiru. Dovoljno je samo vjerovati u sebe.
No Comments