Vjerujete li da se neke stvari dešavaju s razlogom? Da su određene stvari još prije vašeg rođenja određene nekakvim postupcima drugih osoba a koje će utjecati na vaš život?
Vidite ja sam se to oduvijek pitala. I iskreno, nije mi se svidjela ta ideja. Više volim moju slobodu izbora i vjerovanje da su naši životi ono što od njih napravimo od toga da razmišljam što je moj šukundjed napravio nekome da meni život izgleda ovako kako izgleda? No, ponekad se pitam… ponekad bude slučajnosti, nekih prepoznavanja i uzrečica “Vidiš kako je svijet mali“.
I onda se zamislim, zar je stvarno tako, može li biti tako?
“Slučajnosti ne postoje.“- mislim da je to autorica napisala barem dvadesetak puta u romanu pa se ne mogu zapitati- da li je i ona, kao i ja pomislila nekad na ovakva pitanja. Istina je da je sve povezano. Od prošlosti, preko sadašnjosti do budućnosti – svaka situacija na koju naletimo je povezana. Bez obzira koliko je mala ili velika, sve je povezano i utječe na naš život.
Kao kada je davne 1955. godine, Edith Heyward bila svjedok strašne avionske nesreće u kojoj nitko nije preživio. Dijelovi aviona rasprsnuli su se na cijelo područje Beauforta u Južnoj Karolini, a Edith je imala nesreću da se u njezinom dvorištu pojavi kovčeg koji je osim robe nesretnog putnika, sadržavao i neotvoreno pismo koje je bilo naslovljeno s Voljeni…
Tek nekoliko sati kasnije, saznala je, da je prilikom nesreće, kući putovao i njen suprug, koji je, smeten snažnom eksplozijom doživio automobilsku nesreću. Ipak, Edith nije shrvana njegovom nesrećom.
Njezin suprug je bio sve, samo ne nježan i ljubazan. Nakon konstantnih fizičkih i psihičkih zlostavljanja, Edith je napokon osjetila olakšanje i jedino na što se tada mogla koncentrirati bio je sadržaj pisma koji je otkrila u kovčegu.
Tajna pisma skrivana je godinama, sve dok pedeset godina kasnije, kuću Edith Heyward nije naslijedila Merritt, udovica Edithinog unuka Cala.
Puna krivnje zbog suprugove smrti, Merritt naslijeđe vidi kao izlaz iz života punog kajanja i loših uspomena, a možda i kao mogućnost da među uspomenama koje će zateći u kući napokon shvati zašto joj Cal nikada nije pričao o svojoj obitelji, niti da je odrastao na obalama južne Karoline. I kako joj je samo mogao prešutjeti da ima brata koji izgledom stravično podsjeća na njega?
Često je među njegovim stvarima pomislila na supruga kojeg je poznavala, nemilosrdnog i konstantno ljutitog i često se upitala zbog čega nakon njegove pogibije nije osjetila ni čežnju ni osjećaj gubitka koje je ostavio za sobom.
A kada joj se na vratima pojavi njezina mlađahna maćeha Loralee vodeći za ruku Owena, njezina desetogodišnja polubrata posljednje što Merritt želi je prisutnost te južne ljepotice sa svojim neprestanim razgovorom i mudrim mislima njezine majke, napirlitanom kosom i visokim potpeticama. Nije namjeravala dijeliti kuću u kojoj se nadala suočiti sa svojom tugom i strahovima, a sada su tu dvije nepoznate osobe koje nije ni namjeravala vidjeti a niti želje upoznati.
Htjela sam biti sama, bilo mi je potrebno da budem sama. Cijeli sam život provela voleći ljude i gubeći ih.
Preživjela je mnogo tragedija i životnih udaraca pa će i ovo. Ožiljci, modrice i bolni dijelovi podsjetnici su joj na sve kroz što je prošla. No, život kakav je, donosi mnoge nenadane stvari.
Pokušavajući sagraditi nekakav normalan suživot s maćehom i bratom, Merritt uspijeva pronaći način da započne novi put, ali joj se život još dodatno zakomplicira kada pronađe tajanstveno pismo i neobične kutije koje je Edith sakrivala na tavanu. Kuća je očigledno skrivala razorne i mračne tajne, a povlače se još iz vremena ne samo Calovih, nego i njenih predaka.
Svatko ima svoj razlog za tugu, duboko zakopanu i sakrivenu daleko od ostalih. Uskoro se tajne počinju odmotavati, a život triju žena, toliko različit, a opet toliko sličan, počinje sličiti istoj priči.
“Možda je u ljudskoj prirodi da neznance u tragediji odjeljujemo od samih sebe, a kako bi se rasvijetlilo koje su sve razlike između njihovih i naših života, kako bismo sami sebe uvjerili da nam se takvo što ne može dogoditi.”
Postoji mnogo misterija zašto je svaki lik povezan jedan s drugim, no ovdje bih najviše istakla ono o čemu se malo govori oko nas- zlostavljanju. U Hrvatskoj partnersko nasilje, ili nasilje u obitelji, pogađa jednu od tri žene – svakodnevno se prijavljuje oko 45 slučajeva nasilja u obitelji, a tijekom praznika taj broj raste i na 60 prijava. Često se za zlostavljanje optužuje žena, a ne sam počinitelj. Ni društvo oko zlostavljane žene nije ništa bolje- koliko puta smo čuli da je žena sama kriva ili da je zaslužila to što ju je netko ( a obično je to suprug ili član obitelji) zlostavljao?
“Znanstveno je dokazano da žene koje trpe nasilje počinju iskrivljeno razmišljati kako bi podnijele situaciju. To je kao kad nekomu često ponavljaš da može letjeti, pa naposljetku skoči kroz prozor.”
Iako je centralna tema oko ovog romana, nasilje nad ženama, ipak moram reći da je ovdje fokus zacjeljivanja nakon što se žena otme kandžama zlostavljača. Kako iscijeliti dušu nakon takve traume?
Kako pobijediti onaj mali glas koji se konstantno pojavljuje u tvojoj glavi a koji je zamijenio osobu koja ti je godinama govorila da ne valjaš, da nisi dovoljno dobra, da tvoj život nije ništa i da ne vrijediš ništa? Kako iscijeliti i otjerati duhove prošlosti i nastaviti sa životom?
Rekli bi da svatko preživljava na svoj način. No, nitko osim njih ne zna kako se nose niti koliko skrivaju unutar sebe.
A sva ona priča sa slučajnostima? Možda su samo tu, da nas nauče pronaći snage u sebi za koju niste ni znali da imate.
“Jaka si na slomljenim mjestima.”- citat je koji se toliko točan. Kao i da je “Hrabrost raditi ono što misliš da nisi u stanju činiti.” Sa svakim ožiljkom, učimo da “Život ne postaje ništa lakši. Samo mi postajemo jači.“
Nakladnik: Mozaik knjiga ( 129,00 kn)
Prevoditelj: Ivana Šojat
No Comments