Ako postoji knjiga o kojoj imam poprečna razmišljanja onda je to definitivno ova knjiga. Privukla me njezina prekrasna naslovnica, privukao me je njezin sinopsis, no mnogo toga je ostalo nedorečeno…nedovršeno.
Marion Zetland pedesetogodišnja je usidjelica koja živi sa svojim starijim bratom Johnom u staroj, obiteljskoj viktorijanskoj kući. Od kada zna za sebe, Marion nalazi sigurnost između zidova svoje kuće, u svojoj maloj sobici, okružena svojim jedinim prijateljima- plišanim životinjama koji joj jedini pružaju neku utjehu.
Marion nikada nije bila zadovoljna sobom, nikada se nije uklapala u društvo, a sve ono što se ljudima čini normalno poput odlaska u trgovinu ili banku njoj predstavlja pravi izazov. No, najviše od svega, Marion ne voli tajne koje vrebaju duboko ispod podnih ploča njezine kuće.
John često ima “gošće” koje borave u njihovom mračnom, vlažnom podrumu. Gošće koje dolaze ali nikada ne odlaze, i s kojima on provodi puno vremena. Marion se trudi previše ne razmišljati o njima, štoviše, zamišlja da to mjesto uopće ne postoji. No, Johnova nezgoda i odlazak u bolnicu, prisiljava je da se spusti u podrum kuće i suoči se s jezivom istinom pred kojom je godinama zatvarala oči.
Gošće koje postoje, duboko skrivene u podrumu, zapravo nisu centralni dio romana. Ovdje je sama radnja vođena vještom pripovjedačkom rukom Marion kao našim vodičem kroz cijelu priču. Cijeli svijet gledamo kroz njenu perspektivu. Nakon što je ostala kod kuće, nikada se nije zaposlila ili se zaljubila, a njezino je životno iskustvo potpuno filtrirano kroz roditelje ili brata. Obitelj koja ju nikada nije prestala podsjećati koliko je obična, neinteligentna i nesposobna brinuti se za sebe. Život je jednostavno prošao pokraj nje, ali ona zbog osjećaja nemoći, jednostavno nema snage promijeniti svoje okolnosti.
Potpuno ovisna o bratu od smrti njezinih roditelja, Marion slijepo vjeruje svakoj njegovoj odluci. Tako je prepuna poricanja, da preferira živjeti u svijetu mašte, a njezina čudna odstupanja pri opisivanju nasilnih događaja mogu biti način kako preživljava. A možda je njezino ponavljano poricanje i opravdanje obrambeni mehanizam. Ali je li jednako moguće da ta proricanja vode duboko, duboko u njezinu psihu? Da u njoj ima više nego što se na prvi pogled čini? Iako na prvi pogled Marion djeluje kao osoba slabog IQ-a, da li je to stvarno tako?
“Gošće”, sakrivene i zaključane duboko u podrumu autorica prikazuje poput metafore, pokazujući što postoji duboko ljudima, sakriveno ne samo u drugima, nego i u sebi. Kroz cijelu priču vidimo kako je lako zaokrenuti očigledne stvari unutar sebe, prikazati ih na drugačiji način, ne samo drugima, nego i sebi. Likovi izgledaju kao da nemaju samokontrole, nemaju grižnju savjesti i nemaju sposobnost da promijene put koji su odabrali. No, možda su jednostavno takvi- zli s izopćenim umom.
”Gošće” se poigravaju se s tom metaforom na originalan i uznemiravajući način, barem dok ne dođete do pola knjige. I onda…možda sam očekivala previše…možda sam očekivala ovaj wow ili wtf faktor. Ma koga lažem- definitivno sam nešto od toga očekivala. No, nekako je taj očekivani faktor iščezao. Nestao.
Nažalost, zbog toga, roman nije u potpunosti ispunio moja očekivanja. Kroz čitanje sam cijelo vrijeme čekala da me priča odvede negdje … iako, tamo gdje sam očekivala, nikada nisam ni stigla. Nastavila sam čekati obrat koji se jednostavno nije dogodio a osjećaj da je knjiga propustila svoj trag i put kamo je zapravo trebala ići. Tu krivim i sam naziv knjige, koji me je odveo na potpuno drugi trag, iščekivajući pravi psihološki triler, a dobila sam razvodnjenu obiteljski dramu, koja nije u potpunosti zadovoljila moja očekivanja.
Nakladnik: Znanje (99,00)
Prevoditelj: Predrag Mavar
Potpisujem!