Bit ću iskrena- ja sam vjerojatna jedna od zadnjih ljudi na ovome svijetu koja je tek nedavno pročitala Grešku u našim zvijezdama. Znam, ne sudite me, ali jednostavno nisam željela prolaziti sve one tužne situacije koje sadrže ogromne količine potrošenih maramica i hektolitre prolivenih suza.
I onda se jednostavno jedan dan, među hrpicom podignutih knjiga iz gradske knjižnice našla i ona. Vjerujem da već pogađate kako je taj izlet završio-plakala sam kao kišna godina, muž me je čudno gledao dok mi je donosio maramice a ja se danima nisam mogla oporaviti od onoga što sam pročitala.
Oduševljena Greškom, bacila sam se na druge njegove romane: U traganju za Alaskom, Gradove na papiru, Obilje Katharina pa čak i Pada snijeg ali ne mogu reći da su me knjige nešto pretjerano oduševile. Ok, knjige su čitljive, no mene je kopkalo zašto milijun mladih pa i odraslih diže Johna Greena u zvijezde, ako mu ove knjige (barem meni) nisu “baš” toliko dobre.
No, što to John Green zapravo čini drukčije od drugih? Likove je portretirao u svoj njihovoj tinejdžerskoj zbunjenosti, pokazao je trenutke koje prolaze svi klinci – prva ljubav, prijatelji koji nas obilježavaju za cijeli život, odrastanje i najviše od svega strah od budućnosti. Po meni, najbolje je to uspio portretirati u Grešci i u ovoj, najnovijoj knjizi- Nikad kraja kornjačama.
Priča prati šesnaestogodišnju Azu i njezinu prijateljicu Daisy dok pokušavaju riješiti misterij nestanka poznatog milijardera, oca Azinog starog prijatelja iz djetinjstva. Nagrada za pronalazak milijardera primamljiva je Daisy jer nagrada od sto tisuća dolara i više je nego dovoljna za odlazak na fakultet. Aza se, pod nagovorom Daisy, ponovno sprijateljuje sa sinom nestalog milijardera, a uskoro počinju i izlaziti zajedno.
Nikad kraja kornjačama nema neku konkretnu radnju, o samoj radnji romana piše se jedno no knjiga govori o sasvim drugim stvarima. Štoviše, radnja je mogla biti smještena bilo gdje, jer ovdje najveći fokus imaju Azine intruzivne misli koje doslovno opsjedaju njezin um a time i upravljaju cijelim njenim životom. Aza je nemoćna kada je misli vuku prema ludilu ali ona jednostavno ništa ne može učiniti da bi sama sebi pomogla.
Osjećaš li se ikada kao prijetnja samoj sebi?
Ali što je prijetnja, a što sam ja? Ja nisam bila prijetnja, ali nisam mogla odrediti kome ili čemu- zamjenice i objekti u rečenici zamućeni su apstrakcijom cijele ideje, a riječi su me povukle u nejezični bezdan. Ti si mi. Ti si ona, ono, oni. Kraljevstvo za ja. Osjećala sam da klizim, ali čak je i to metafora. Tonem, ali i to je metafora. Ne mogu opisati taj osjećaj, mogu samo reći da ja nisam ja. Iskovana u kovačnici tuđe duše. Molim te, pusti me van. Tko god bio moj vlasnik, pusti me van. Dala bih sve da izađem iz ovoga. Ali nisam mogla.
Aza pati od mentalnih bolesti–teške anksioznosti te OCD-a (opsesivno-kompulzivnog poremećaja), nečega što je Johnu Greenu itekako poznato jer i sam boluje od toga. I sam je rekao za jedan intervju: “Ovo je moj prvi pokušaj da pišem izravno o ovoj duševnoj bolesti koja je utjecala na moj život od djetinjstva. Pa iako je ova priča izmišljena, ona je također i sasvim osobna.”
Vjerojatno se zbog toga i roman osjeća toliko stvarnim, dok Green sugestivno priča o toj bolesti. Aza u svakoj situaciji u glavi ima najgori scenarij. Njezin najveći strah uzrokuje misli o kojima ne može prestati razmišljati: razni mogući načini na koje može umrijeti ukoliko se zarazi jednom specifičnom bakterijom – C.diff.
Uvijek ću biti ovakva, uvijek ću imati to u sebi. To je nemoguće pobijediti. Nikad neću ubiti zmaja, jer ja sam taj zmaj. Moje ja i bolest zauvijek su povezani.
Nikad kraja kornjačama zapravo usmjerava Azu ( a i čitatelja) prema prihvaćanju stvari onakve kakve jesu – potez koji je bio previše jasan u Greenovu naslovu knjige. Azin glavni problem, ispada, je to što pokušava da pronađe posljednju kornjaču – ili barem tako misli Daisy. Daisy joj (i nama) priča priču o znanstveniku koji predaje o povijesti Zemlje, kojeg prekida žena u publici koja tvrdi da je Zemlja ravna ploča položena na leđima goleme kornjače. A tko drži tu golemu kornjaču? Još jedna kornjača. I ispod toga, druga.
Nikad kraja kornjačama.
Ili, drugačije rečeno, bolest je nedokučiva, pa zašto se onda truditi pronaći uzroke? Zašto se truditi razumjeti je, ma koliko privremena ili luda ona može biti? Samo trebate prihvatiti ono što je, jer tim kornjačama, toj bolesti nema nikad kraja.
Upravo zbog poruke koju Green poručuje, ova mi je knjiga posebnija od Greške. Ne možete birati bolest, ali možete dati i probati učiniti sve što je u vašoj moći da je prihvatite. Ponekad nas bolest definira, ponekad ne. Ponekad za neke bolesti postoji lijek, ponekad ne. Ali ne smijemo odustati. Mi i dalje možemo biti mi, možemo biti ja u prvom licu jednine ( baš kako je i Aza shvatila) i nastaviti živjeti pa makar i u potencijalu.
Kornjaču po kornjaču.
Nakladnik: Fokus komunikacije (99,00 kn)
Prevoditelj: Iva Ušćumlić
No Comments