Ako ne mogu raditi velike stvari, mogu raditi male stvari na veliki način.
Jodi Picoult autorica je koju do sad nisam čitala. Znam da će mnogi reći “Pa zašto nisi?” ili ” Što više čekaš?” ali ja ću priznati da sam čudna knjiška biljka. Ono što mnogi hvale ja izbjegavam u širokom luku, pa se dogodi da vi i zaboravite na određenu knjigu ili autora a da ga ja odjednom otkrijem. Tako je bilo i s Jodi- kada su Male velike stvari izašle, jednostavno se dogodio onaj “aha” trenutak i knjiga je jednostavno morala biti u mojim rukama.
Moram priznati (sada kada sam napokon pročitala nešto od Jodi) da se ću se iskreno i skrušeno posipati pepelom, jer njezin stil ne da mi se sviđa, nego mi, baš kao i u Malim požarima posvuda donosi ono što volim- propitkivanje sebe, svojih uvjerenja i milijun pitanja što možemo učiniti da bi svijet oko sebe učinili mrvicu pravednijim i ljepšim?
Ruth Jefferson primalja je s više od dvadeset godina radnog iskustva. Tijekom rutinske provjere novorođenčeta, otac Turk Bauer izrazi želju da Ruth, ili bilo koji zaposlenik Afroameričkog porijekla prestane voditi brigu o njegovom sinu. Bauerovi su bijeli supremacisti koji vjeruju u nadmoć bijele rase i ona je za njih samo niža klasa, inferiorno ljudsko biće. Ubrzo, Ruth biva prebačena drugom pacijentu, a na karton malenog Davisa stavljena je napomena kako Afroameričkom osoblju nije dopušteno voditi brigu o tom malenom pacijentu. Ruth je očajna, jer se, nakon dvadeset godina uspješnog i besprijekornog rada kao medicinska sestra, ponovno mora dokazati; sve zbog boje njezine kože.
Tijekom jednog užurbanog dana na odjelu, Ruth ostaje sama s malenim Davisom koji pada u srčani arest. Pred njom je velika odluka- hoće li pomoći malenom ili slušati zapovijedi nadređenih? Ruth nakratko oklijeva prije nego započne s oživljavanjem ali bebi nije bilo spasa. Oduzeta joj je licenca, a ona uhapšena s optužbom za ubojstvo.
Njezin slučaj uzima Kennedy McQuarrie, bjelkinja dobrih namjera koja sebe nikad ne bi nazvala rasistom i koja ju savjetuje da slučaj ne grade na temeljima zbog boje kože. No kako to učiniti, kada joj Ruth polako otkriva ne samo sebe, nego i svakodnevicu koju svaki Afroamerikanac mora prolaziti u zemlji koja sa ponosom za sebe kaže da je zemlja slobodnih ljudi?
Jodi Picoult je znana po pisanju o kontroverznim temama i jedinstvenim stilom pripovijedanja. Njezine knjige obično se bave etičkim pitanjima i ispričane su s nekoliko gledišta. Upravo je i ovdje priča ispričana kroz tri stajališta: Ruthinog, Turkovog i Kennedyinog. Zašto Picoult priča priču iz nekoliko kuta? Zato što joj ova tehnika omogućuje da pokaže da postoji i druga strana medalje i da “podeblja/pokaže” područja moralne dvosmislenosti.
Picoult je napisala knjigu kako bi prikazala kako se rasizam manifestira na bezbroj načina. Ovo je posebno namijenjeno osobama koje se možda nikada neće smatrati rasistom. Pratimo Ruth jer je ona žrtva okrutnog sustava i sveprisutne diskriminacije koji neki nisu ni svjesni, i Kennedy jer je liberal bez ikakve predodžbe o tuđim, pa čak i vlastitim predrasudama, postupcima i percepcijama. Zahvaljujući Turk i Brit, dobili smo sliku o tome kako životi, svjetonazori i taktička razmišljanja ljudi mogu biti zauvijek promjenjeni jednom odlukom na koju je utjecala čista mržnja. Jednom riječi- sve ovisi o kutu gledanja. Nije uvijek zlo samo zlo, kao što ni dobro nije uvijek dobro. Uvijek postoji siva zona, uzročnik i posljedica. Jodi vas zbog toga jednostavno prisiljava da ispitujete situaciju iz svakog kuta, bez obzira na to slažete li se ili ne s njom.
No, ovdje nije samo riječ o pokazivanju rasizma kroz oči crnkinje, već o pokazivanju “bijele povlastice”, nečeg što bijeli ljudi nisu niti svjesni da imaju.
Zašto je Jody Picoult napisala Male velike stvari? Inspiraciju je pronašla kada je pročitala priču o afroameričkoj medicinskoj sestri koja je radila više od dvadeset godina u jednoj američkoj bolnici i zbog koje je otac tek rođene bebe, prilikom rutinske provjere, tražio razgovor s njezinim nadređenima. Zahtijevao je da ta medicinska sestra i svatko poput nje ne smije dirati njegovo rođeno dijete. Beba u ovom slučaju nije umrla, no cijela ta priča potakla ju je na razmišljanje zbog koje je nastao ovaj roman.
Želja joj je bila da se bijelci prestanu osjećati superiornijima. Da privilegije koje imaju, iskoriste za veće dobro. Iako pojedine promjene ne mogu iskorijeniti rasizam, postoje pojedine institucije i sustavi koje bi trebali to učiniti. Ne sukobom, ne prozivanjem.
Malim stvarima koje imaju velike i trajne posljedice na druge.
Autorica je hrabro odlučila pisati o temi koja je teška, ali izuzetno aktualna. Ona ima svoje vrline i mane. Ljepota je u tome što nas proziva, propitkuje. Jesmo li mi rasisti? U bilo kojem smislu. Rasizam ne mora biti samo zbog boje kože. Čak ne mora biti to sam rasizam. Odbijati nekoga, ismijavati ili izolirati samo jer je drugačiji, jer razmišlja drugačije, jer odudara od standarda kojeg ste sami postavili zar i to nije diskriminacija?
Sve su to strahovito važna pitanja za tko malu knjigu.
Nakladnik: Znanje (39,90 kn)
Prevoditelj: Lidija Milenkov Ečimović
No Comments