Moram biti iskrena, kada dvije knjige nekog autora izađu u vrlo kratkom vremenu, i kada po sinopsisu ugledam da se knjige podudaraju u nečemu, u ovom slučaju to je tajnovitost identiteta dvaju glavnih protagonista, u meni se uvijek pojavi određeni strah hoće li će druga knjiga biti dostojna prve i hoće li druga ostaviti isti ili barem približan učinak na moje slabo čitateljsko srce?
Upravo mi se to dogodilo sa Laini Taylor. Prvo je izašao Sanjar Strange, koji me, malo je reći oduševio i s kojim je Laini postavila ljestvicu vrlo, vrlo visoko i zbog kojeg je ostalo pitanje hoće li tu visoku ocjenu nastaviti i s novim romanom Kćeri dima i kosti.
Danima, tjednima sam se nećkala da li da pročitam ili da jednostavno preskočim knjigu, jer iskreno, ne bi bilo prvi puta da me neka knjiga oduševi a druga slomi srce. Onaj isti osjećaj uzbuđenja koje sam očekivala nenadano bi nestao a ja bih ostala s pitanjem jesam li ja uopće čitala istog autora?!
Znači, željela sam i nisam željela čitati Kćeri dima i kosti. Ima li to ikakvog smisla? No onda su krenuli osvrti mojih knjiških kolega, a moje oči su nervozno pogledavale prema knjizi koja je danima stajala na polici. Jedan dan jednostavno sam pukla i sama sebi rekla: Ali, to je Laini! Nemaš se čega pribojavati! i doslovno sama sebi poželjela opaliti šamarčinu zbog toga što sam toliko čekala.
Jer, priča(e) Laini Taylor je(su) poput glazbe, pune sirovih emocija, i to onih koje izlaze iz stranica ravno u vaše srce. Svaki mit koje je stvorila, ispričao je posve drugačiju čarobnu priču zbog kojih ćete obožavati držati ne samo ovu, nego sve njezine knjige u rukama. Jer kad Laini piše, to nisu samo rečenice. To je zavođenje na nultu potenciju i zbog koje poželite još, još i još.
Već sam davno zaključila da je njezino pisanje perfekcija i da je stvarno prava majstorica pripovijedanja. Laini zna kako pisati i kako opčiniti čitatelja, i u trenutku kada bih morala opisati njezine romane, opisala bih ovim riječima – predivno zamišljeno, poetično, bogato i iznimno napisano.
Svijet koji je prosula među ove stranice tako je nevjerojatan; odveo me je na potpuno drugo mjesto u mojoj glavi i otkrio mi kako mi čitateljska duša sretno raste između redova ove priče. Jer njezine priče doista su posebne, priče su to koje vas tjeraju da zaboravite svijet oko sebe i da se neko vrijeme nastanite u neko drugo mjesto, drugo vrijeme, u drugi život. Priče su to koje zavoliš od prve stranice da bi na kraju došli do toga da obožavate svaku njenu napisanu riječ.
Lainino pisanje zavoljela sam čim sam upoznala Sanjara Strangea. Mislim, tko se ne bi zaljubio u tog neobičnog sanjara, nosa vječito zabodenog u knjigu, mladića koji je odrastao kao siroče i čije je ime bilo izgubljeno baš poput i njegove sudbine?
Da, Strange je bio velika nepoznanica, baš poput Karou, sedamnaestogodišnje studentice likovne umjetnosti u Pragu, čije su likovne mape prepune crteža nevjerojatnih bića. Mogli bi reći da su ta bića samo plod njezine čudne mašte, no sve u vezi Karou je čudno: od njezine modroplave kose do bezbroj tetovaža koje krase njezino tijelo.
No nitko ne zna da je njezina modra kosa plod jedne želje a ne boje za kosu, da govori 20 jezika i da neki od njih i nisu ljudski te da je kao dijete živjela na drugom mjestu, u svijetu paralelnim s našim a jedini prijatelji i obitelj za koje je znala, bila su stvorenja koja su krasila njezinu likovnu mapu.
Jer da, ta stvorenja bila su stvarna.
Kada je postala starija, Brimstone – stvorenje koje ju je odgajalo- poslao ju je u ljudski svijet, da uči ljudske stvari i obavlja poslove za njega koristeći se nizom portala porazbacanih po gradu. Za Brimstona, Karou ima samo jedan posao- hodati po različitim zakutcima svijeta i skupljati- zube. Životinjske i ljudske, no nikada dječje, nikada trule.
Jednog dana, dok je za Brimstonea obavljala posao, pogled će joj privući zagonetni stranac koji ne samo da će postavljati pitanje kome i gdje pripada, nego i tko i što ona zapravo jest. I od tog trena više ništa neće biti isto.
Da li je njihov susret bio sudbina? Nada? Ili nešto puno, puno više?
Poput Strangea, Karou je stalno osjećala da joj nešto nedostaje, da bi trebala nešto raditi, biti nešto, biti dio nečega, što trenutno nije. Njezino porijeklo, odakle dolazi i tko je, bila je nepoznanica i zbog toga je oduvijek imala osjećaj nepotpunosti. No sada, kada je upoznala Akivu, nemilosrdnog anđeoskog ubojicu, taj osjećaj bespomoćnosti i nepotpunosti kao da je nestao. Odjednom, osjetila se puna, potpuna, kao da je dio slagalice koji joj je uvijek falio konačno sjeo na mjesto.
No, ako mislite da je Laini stala ovdje, jako se varate. Laini poput vješte manipulatorice svoju radnju baca u potpuno drugi plan, vješto donoseći prekretnicu koju niste očekivali. Uskoro neobična ljubavna priča dobiva nove proporcije, a bitka između dobra i zla, nove zaplete.
Ponekad je užasan težak posao nekome opisati zašto je neka knjiga toliko dobra da je morate pročitati. Pogotovo je teško riječima opisati zašto je neka knjiga baš TA knjiga, i zašto jednostavno MORATE, MORATE pročitati određene knjige. Ja vam neću reći pročitajte ovu knjigu. Ne.
Ja ću vam reći da pročitate sve Lainine knjige.
Iskreno, zavidim onima koji će prvi puta pročitati i upoznati ljepotu kojim odiše Linino pisanje. Nama, koji su je upoznali, ostaje strpljivo čekati ostale nastavke koje bi, kako se šuška, trebali doći oko Interlibera.
Ja jedva čekam, a vi?
Nakladnik: Vorto Palabra ( 139,00 kn)
Prevoditelj: Vladimir Cvetković Sever, Martina Pranić
No Comments