Jokha al-Harthi posebna je zbog dvije stvari – prva je omanska žena kojoj se roman Nebeska tijela preveo na engleski jezik a druga posebnost leži u tome što joj je, upravo za njega, dodijeljena prestižna nagrada „Man Booker International“.
Roman prati tri generacije međusobno povezanih omanskih obitelji od polovice dvadesetog stoljeća do danas. Mnogo se toga dogodilo u Omanu u tom razdoblju – društvo se promijenilo a promjena je bila tako brza i sveobuhvatna da je prijetila razdvajanjem čvrstog tkanja tradicionalnog društva.
U jednu takvu sredinu, koja je na prijelazu velikih društvenih i kulturnih promjena, Jokha al-Harthi smjestila je svoju priču. Izmjenjujući poglavlja knjige s pričama o životima triju sestara, kroz čitav roman promatramo postupnu eroziju krute patrijarhalne strukture koja se bori s unutarnjim stavovima likova u priči.
Mayya, najstarija, potiskuje svoju želju za muškarcem kojeg voli i slomljenog srca zbog neuzvraćene ljubavi pristaje na roditeljske zahtjeve da se uda za Abdullaha, prvog muškarca koji je zatražio njenu ruku. Asma, srednja sestra, udaje se za muškarca koji je odabran za nju, jer smatra da će joj brakom biti omogućen nastavak obrazovanja. Khawla, najmlađa, zaljubljena je u svog rođaka Nasira kojem je obećana još kao djevojčica i tvrdoglavo se opire svim ponudama za brak, inzistirajući da čeka njegov povratak iz Kanade.
No, al-Harthijin opseg je širok, pa se tako ne fokusira samo na priču o sestrama i njihovim nadama, planovima i snovima. Lik Abdallaha, Mayyina supruga, zapravo ima i najveći broj poglavlja i prikazan je s velikom pažnjom, štoviše, prikazan je tako da ruši svaki stereotip patrijarha i glave obitelji. Njegova razmišljanja, njegova patnja zbog suprugove neuzvraćene ljubavi i činjenice što je rano i pod zagonetnim okolnostima ostao bez majke pretvara ga u čovjeka željnog pažnje i emocionalne intimnosti. Velika je razlika između tog čovjeka i stereotipa kojeg imamo o bliskoistočnim muškarcima.
Onda su tu priče u priči. Priče žena i muškaraca kojima nije dano da ih prisnije upoznamo. Zapravo, bili su to likovi kojima je ugodno prihvatiti ulogu koju im nameće društvo i oni koji očajnički žele prigrliti novi svijet (iako se ne snalaze u njemu). Ne ulazeći u detalje, Jokha al-Harthi nam kroz njihove priče pokazuje kako su ljudi u Omanu proživjeli sve promjene donesene kada je potreba za modernizacijom bila u suprotnosti s tradicijom, kada je žena zauzela svoj stav i odlučivala o svom životu, braku i obrazovanju uzrokujući time snažne kontradikcije između generacija. Sve ove priče imaju određeni interes, bilo da su to priče starijih koji su zbunjeno gledali ovaj novi svijet koji dolazi, sljedeće generacije koja je pokušavala napraviti kompromis, ili mlađih koji su željeli prihvatiti bilo što novo.
Upravo zbog mnoštva likova, radnja prati nekoliko linija pripovijesti, a Nebeska tijela imaju tu specifičnost što njena radnja napreduje kroz nelinearne pomake u vremenu. Uranjamo kroz procijepe povijesti do sadašnjosti, doslovno kroz nekoliko rečenica i kako dijelimo pomake u vremenu i različite perspektive, taj nekronološki redoslijed tjera čitatelja da pomno prati da bi shvatio što se dešava i u kojem se vremenu nalazi.
Ruku na srce, očekivala sam drugačiji “ton” knjige, priče o raznim ženama čiji se drhtavi otkucaji života igraju ispod promjenjivog zvjezdanog neba omanske pustinje, a dobila zanimljivu metaforu cijele zemlje u jednoj knjizi. Ne bi bilo pretjerano nazvati Nebeska tijela mikrokozmosom modernog Omana, pa čak i autoričinom ljubavnom pismu Omanu koji još uvijek u svojoj tranziciji odiše velebno, mistično i previše tajanstveno a sve zahvaljujući ljudima koji u njemu žive.
Nakladnik: Hena-com (139,00 kn)
Prevela: Mirna Čubranić
No Comments