Ogroman je gušt ponovno otkriti staru ljubav prema znanstvenoj fantastici. Lijepo je otkriti nešto novo, no kada shvatiš da te isto ono oduševljenje koje te obuzelo prilikom prvog dodira sa znanstvenom fantastikom i dalje drži, pa moram vam priznati, bila bih luda da ga ponovno ne zgrabim i ne dopustim da ne učini isto.
Zato sam ponovno počela čitati knjige koje su me uvele u taj svijet, a uz to sam počela otkrivati i dosad meni, nepoznate autore. Zahvaljujući toj neiscrpnoj želji nadoknaditi sve što sam propustila a i mom oduševljenju Tragovima rata, Gareth L. Powella savjet koji sam dobila bio je presudan da će Djeca vremena biti sljedeći znanstveno fantastični roman koji ću čitati.
Ta sugestija bio je divan, divan način započinjanja inicijacije u klub obožavatelja Adriana Tchaikovskyoga!
No, kako da vam u kratkim paragrafima objasnim što se krije iza stranica ovog podebljeg romana? Ako vam kažem da se u njoj krije (samo) priča o paucima, proradila bi vaša arahnofobija i jednostavno preskočili ovu divnu knjigu. No, ako vam kažem kako Tchaikovsky priznaje našu implicitnu arahnofobiju, a zatim je vrlo pametno okreće; već nakon nekog vremena pomalo zaboravite da su ti likovi uopće pauci, čak i kad zapnu u vrlo paukoliko ponašanje da li bi knjizi onda dali šansu?
Davno, kada je Zemlja bila na rubu propast i čovječanstvo se plašilo da ne može dalje, znanstvenici su poslani dalje od Sunčevog sustava da pronađu i teraformiraju nove planete kako bi osigurali budućnost ljudske vrste.
Jedna od njih, briljantna dr. Avrana Kern bila je uspješna u lociranju takvog svijeta i baš kad se spremala primijeniti nanotehnološki virus kako bi ubrzala proces razvoja, dogodila se sabotaža i prekinula proces teraformiranja.
Majmuni, koji su bili namijenjeni biološkom “uzdizanju” (odnosno rasi uzdignutih osjećajnih pomoćnika i sluga (koji) bi pozdravili svoje tvorce) poginuli su na putu do novog planeta, no nekim čudom, nanovirus je preživio. Kern, jedina preživjela, prisiljena je otići u kriogenski san i kružiti oko orbite planeta, čekajući, nesvjesna da su majmuni poginuli, njihov evolucijski razvitak.
Godine i godine prolaze. Zemlje više nema. Kernin san prelazi u tisućljeće a ostatak preživjelog zemljinog čovječanstva putuje prema zvijezdama u nadi da će pronaći planet koji bi bio dobar za nastanjivanje. Priče o teraformiranju planeta sada su samo puke priče i legende no posada Gilgameša vjeruje da su na putu prema jednoj takvoj planeti, koja samo čeka da bude nastanjena potomcima nekoć velike ljudske civilizacije.
No, umjesto tople dobrodošlice, pronalaze Kerinin svijet i posljedice njezinog genetski modificiranog virusa. Zahvaljujući njemu, generacijama su se razvijali i stanovnici planeta, uzdignuti pauci koji razvijaju vlastite kulture, civilizacije i znanje. To je njihov svijet sada i oni ne prihvaćaju pretpostavke ovih neobičnih ljudi koji misle da mogu jednostavno preuzeti vlast i živjeti na svom planetu.
Sudar civilizacija neminovan je, a ako ćemo se voditi iskustvima iz povijesti, kada dođe do takvog sudara, jedna civilizacija će uvijek pobijediti.
No, pitanje je samo – koja?
Djeca vremena priča je o propadanju jedne civilizacije i rađanju druge. Na ovoj vrlo jednostavnoj, da ne kažem pojednostavljenoj premisi, Adrian Tchaikovsky stvara briljantni svemirski ep koji sadrži mnoge ključne elemente koji su pokretačka snaga više od jednog klasičnog znanstveno-fantastičnog romana. Imamo uništavanje čovječanstva, genetske eksperimente, međuzvjezdana putovanja, borbu za opstanak s vanzemaljskim oblicima života, umjetnu inteligenciju i igranje boga.
No, u čemu su Djeca vremena posebnija od drugih, sličnih romana?
Adrian Tchaikovsky je britanski pisac koji je svojevremeno studirao zoologiju i psihologiju, te na kraju završio kao odvjetnik čime se i dan danas bavi. No zoologija mu je strast pa su sve te kvalifikacije doprinijele ekstremnoj kvaliteti ovog romana. Razvijanje pauka kroz generaciju, nije nimalo suhoparno opisano, štoviše, sa svakom stranicom navodio me da poželim saznati do koje će evolucijske razine doći njihovo sazrijevanje. Kao što je Ana s Knjige su moj svijet rekla, stil opisivanja je pomalo dokumentaristički, ali s tolikom dozom objektivnog, toplog, znatiželjnog pristupa. Ono što je s blistavim autorskim talentom i šokantno kreirano jeste upravo sličnost tog razvoja s razvojem čovjeka.
I napokon, tu su i one puno veće istine koje su neopisivo važne i zbog kojih volim ovaj žanr. Uvijek kažem da nas povijest može naučiti nečemu no znanstvena fantastika nas uvijek opominje. Ona predviđa naše ljudske postupke i koje iako imamo tolika iskustva iza sebe, uvijek ponavljamo i od kojih nikada nismo pametniji niti napredniji. Pa mogu li nas pauci, ta strana bića, toliko različita a opet slična nama samima nešto naučiti?
Dugo me jedan kraj nije toliko ostavio bez riječi, iznenadio i naveo na razmišljanje. Tko smo, što smo, gdje idemo? I najvažnije – kada dođemo do cilja što ćemo biti? Čovječanstvo prepuno gnjeva i osvajačkog pohoda ili ljudi spremni na empatiju i prihvaćanja različitosti?
Što će biti to što će nas (u)činiti ljudima?
Nakladnik: Hangar 7
Preveo: Igor Rendić
No Comments