U ozračju u kojem postoji određena zanemarivost prema domaćoj literaturi i autorima, početkom godine odlučila sam sama sebi postaviti jedan izazov: tijekom godine, u mom čitalačkom arsenalu knjiga, obavezno se mora pronaći minimalno deset romana domaćih autora. Ne znam zbog čega sam se odlučila baš za tu brojku, no nekako sam primijetila da mi nedostaju, te da sam barem u prvom kvartalu ove godine naletjela na nekoliko dobrih romana naših autora da sam se zapitala usmjeravam li pažnju prema krivim autorima, ili je ova godina jednostavno takva, plodonosna za hrvatske autore?
Vošicki je najnovija knjiga domaćeg autora Marka Gregura. Riječ je o spisatelju prvijenca “Kak je zgorel presvetli Trombetassicz” te izvrsnog psihološkog romana “Mogla bi se zvati Leda” i kojem je nedavno upravo za Vošicki dodijeljena nagrada Fric 2019/2020, nagrada koja se dodjeljuje za najbolji premijerni naslov fikcijske proze.
Životna priča ovog nakladnika, koji je uvijek govorio da tiskarstvo nije zanat već umjetnost, koji je uvijek pozdravljao s njemačkim “Got di kristi Kunst” (Bog uskrisi umjetnost) sigurno bi bolje mazila da se, kako je i sam Gregur rekao, nastanio u Zagrebu a ne u Koprivnici.
No, čovjek ide kamo ga srce vodi a Vošickog je srce odvelo upravo tamo, da kao mladi češki doseljenik preuzme tiskaru i da se zauvijek nastani u povijest hrvatskog tiskarstva.
Susretljiv prema kupcima i ljudima oko sebe, marljiv pa čak i vrlo socijaldemokratski otvoren Vošicki je kao čovjek naišao na dobar prijem u koprivničkoj sredini gdje je živio pedesetak godina i to u razdoblju potpunog sloma ne samo Europe nego i Hrvatske. Žara i želje za tiskanje oduvijek je imao. Čak i kad je služio u prvom svjetskom ratu, čak i kad su se prilike u Hrvatskoj nepovratno promijenile, Vošicki je uvijek dopuštao da ga svaki režim oblikuje po svom kroju – samo da može tiskati.
Preživio je Prvi svjetski rat, diktaturu Karađorđevića i Pavelićev režim no nekako se najteže nosio s komunističkom vlašću čiju je kaznu izdržavao u knjižari i tiskari koja je dobrim dijelom pokrenuta njegovom opremom. Politika, odabiranje krivih strana pa čak i nezainteresiranost događajima oko sebe bile su okidač kojem ga se u socijalističkoj Jugoslaviji doživljavalo ( i tretiralo) kao malenog tiskara čija dobra moraju postati nacionalna.
No, tiskao je i dalje. Jedina njegova briga bile su – knjige.
Sve je isto, stalno i posvuda, barem u ovoj srednjoistočnoj Europi. Jata strvinara koji čekaju propast, kako bi raznijeli ono što si stvorio. Sve što je želio bilo je raditi knjige. Tiskara i knjižara bile su puls njegova života, a žene i politika žileti.
I sad gore ima kopiju životopisa koji je napisao; glup do bola. Onakav je kakvi su bili i ljudi koji su stajali nad njim dok ga je pisao. Zna ga napamet, mogao bi ga odrecitirati ovom nebu i ravnici…
Iako knjiga obiluje mnogobrojnim povijesnim činjenicama (koje se ne mogu i ne smiju zanemariti) ali koje bi možda umorile čitatelja zahtijevajući od njega iznimnu koncentraciju i pažnju pa čak i osjećaj da Vošickog u romanu ima manje od onoga što bi trebalo, Marko Gregur ne umanjuje činjenicu da je Vošicki i dalje čovjek od krvi i mesa koji je hrvatsku kulturu zadužio na mnogobrojne načine.
Upravo stoga daje mu karakter čovjeka koji je živio za knjigu i tiskanu riječ a čiji je život bio začinjen bračnim brodolomima, aferama i borbom s hrvatskom birokracijom i mentalitetom.
No, povijest nam je pokazala vrlo dobar i uigran obrazac, po kojemu su maleni pojedinci vrlo slični Vošickom doživjeli istu sudbinu: svojim djelima iznimno su zadužili kulturu a završili u zaboravu i neimaštini.
Upravo zato, šezdeset godina kasnije, Vinko Vošicki dobiva priznanje koje zaslužuje. Gregur je savršeno zaokružio priču čovjeka koji se ne može, pa čak bi mogla reći koji se ne želi prilagoditi uvjetima vremena u kojem živi ali koji se grčevito drži onoga u što vjeruje. Jer život nisu samo pamfleti i propaganda, život je ono između.
A Vošicki je to najbolje znao.
Nakladnik: HENA COM (159,00 kn)
No Comments