Početak 19. stoljeća razdoblje je velikih promjena u svijetu. No za malo selo Butagen, vrijeme kao da je stalo. Bilo je to selo zaostalo dvadeset godina iza svojih susjednih sela, trideset godina iza norveških gradova i pedeset gradova iz ostatka Europe. U ovoj maloj norveškoj zajednici prošlost je svugdje. U mitovima koje su pripovijedali stariji, u imenima koja odražavaju božanstva starih, u prekrasnim rezbarijama koje su se nalazile u crkvama, simbolima koji podsjećaju na pogansku prošlost a koja su u savršenom skladu s kršćanskom sadašnjošću. Iznad svega, prebiva u sestrinskim zvonima, zvonima koja su izlivena iz boli i ljubavi jednog ožalošćenog oca.
Za Astrid Hekne, s njezinim ‘nemirnim umom’, stvarni se život, kako ona vidi, događa drugdje. Teško prihvaća životni put koji joj je, kao i ostalim djevojkama njezinog kraja, predodređen – rana udaja, veliki broj djece, rad, rad i samo rad i tako sve do smrti – bilo da je ta smrt uzrokovana komplikacijom prilikom porođaja ili umorom od previše posla. Tradicija Butagena favorizirala je takve djevojke, no Astrid je, na pragu dvadesetih godina, vješto odbijala svakog prosca dok joj je inteligencija govorila da postoji mnogo toga u životu, čak i ako nije sasvim sigurna što je to.
“Jedino što je znala bilo je da nešto traži i da što god to bilo, nije u selu.”
No, Batugan unatoč svojoj zaostalosti ima nešto posebno, nešto što će biti pokretnica samoga romana – stotina godina stara Sestrinska zvona, koja će privući dvojcu muškaraca – pastora Kaia Schweigaarda koji je uvjeren da Batuganu ne treba stara crkva već novo moderno izdanje koje će zaprimiti veći broj vjernika i mladog arhitekta Gerharda Schönauera čija je zadaća prenijeti na papir impozantnu crkvu i sigurno je prenijeti kako bi se ponovno izgradila na njemačkom tlu.
Ljubavni trokut koji će se razviti između Astrid i dvojce novopridošlica nepovratno će promijeniti Astridin život. Ona, koja prvom prilikom želi pobjeći iz tog malog zaostalog gradića sada vidi paradoks; imaju li pravo uništavati svoju baštinu u ime promjena, čak i ako su im namjere iskrene? Mogu li lako odbaciti tradiciju kao “predrasude” i poreći da duhovi njihovih predaka mogu naći način da kažu ili imaju dvije riječi u takvim stvarima? Mora li se Batugan odreći svoje tradicije, koja ih istodobno i oblikuje ali i koči na uštrb nečeg novog, modernijeg i boljeg za cijelu zajednicu? Moraju li se odreći sebe da bi bili nešto drugo? Naposljetku, može li jedna djevojka dobiti ono što želi – vidjeti svijet i spasiti zvona, koja se vežu uz njenu obitelj već 700 godina?
Lars Mytting zanosan je pripovjedač i stvara fascinantne likove. U ovoj dirljivoj priči smještenoj u atmosferske, ali zabačene planine, gdje zabačeni norveški grad spava i nastavlja sa svojim poslovima, nepropustan za većinu događanja u ostatku svijeta, još uvijek uronjen u stare nordijske mitologije, praznovjerja i predanih legendi otkriva nam bezvremenost i srce jedne zemlje, izazov i odvažnost njezinih ljudi i duh njihove tradicije.
Portretirajući ljude i prikazujući mjesta s iznimnom preciznošću, priča kao da oživljava ali niti u jednom trenutku ne postaju dosadna ili prenaporna, čak dapače, ostala sam zapanjena koliko sam žudno okretala stranice tražeći još – još zanimljive povijesti, još priče o Astrid, još priče o zvonima.
Sestrinska zvona prva je knjiga u bogatoj povijesnoj trilogiji koja se oslanja na legendu kako bi istražila sukob između tradicije i modernosti. Iako je knjiga prvi dio trilogije u njoj možete uživati i kao u samostalnom romanu. Iako sam u potpunosti uvjerena da će vas užasno zanimati što je Lars Mytting zamislio da će se dalje događati s mističnim zvonima i Astridinim potomcima.
Ja znam da ću ja izgarati od želje da to doznam!
Nakladnik: Hena Com ( 159,00 kn)
Prevela s norveškog: Sandra Ljubas
No Comments