Da mogu cijeli svoj život čitati samo nekoliko autora, Elif Shafak definitivno bila bi jedna od njih.
Pitate li me do nedavno, koja mi je Elifina knjiga trenutno najdraža, odmah bih vam rekla 10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu i uz smijeh bih vam još rekla da će mi ta knjiga biti jedna od najdražih barem dok Elif opet nešto ne napiše.
I da, kada se to dogodilo, nisam ni najmanje sumnjala da će mi Otok nestalih stabala postati njezina sljedeća najdraža knjiga. Od prekrasne proze i evokativnog pisanja do zapanjujućih slika, sve je u ovoj knjizi jednostavno savršeno a Elif je još jednom uspješno pokazala svoje umijeće pisanja i prenošenja vrlo slojevite radnje.
Svi smo mi već čuli priče o ljubavnicima i njihovim zabranjenim ljubavima; Defne i Costas nisu niti iznimka niti pravilo. Cipar je njihov dom, no ne zovu se cipranjani; postoji linija koja dijeli taj prekrasan otok kao i njegove stanovnike: ona je Turkinja a on Grk i bilo kakav kontakt između tih strana je zabranjen.
Ali ljubav takve stvari nikada ne uzima u obzir, ljubav inzistira na prkošenju granicama, dok sama priroda ljubavi leži u njenom uvjerenju da je nepobjediva.
Jedino mjesto gdje mogu zaboraviti na bilo kakve prepreke i zabrane je Sretna smokva, konoba nazvana po čudesnom stablu smokve Ficus carice koje raste usred sobe i koja će biti svjedokom njihovim sretnim susretima i tihim rastancima ali i ratu koji će buknuti i koji će razdvojiti ljubavnike.
Smokva nastavlja svjedočiti ratnim razaranjima, nestancima i tuzi čak i desetljećima kasnije, kada se kao vlastiti produžetak pojavi u Londonu gdje se šesnaestogodišnja Ada počinje zanimati za zemlju svojih predaka. Smokva je jedina fizička veza koju Ada ima s poviješću o kojoj malo zna, s majkom koju je izgubila, s otokom na kojem nikada nije bila i obitelji koju nije nikad upoznala; međutim to ne sprječava njezinu potrebu da ispuni dijelove i korijene svog identiteta koje joj nedostaju, da bude ono što jest i da pripada.
Otok nestalih stabala je povijesna fantastika u svom najboljem izdanju, s naglaskom na teme poput sjećanja i onoga što prenosite sljedećim generacijama. Ova priča me duboko dojmila jer osjećam kao da je to uobičajeno iskustvo među nama ljudima, osjećati se kao da nosimo teret koji je generacijama bio u našoj DNK, a nismo ga mogli identificirati i znati odakle je došao.
Mnogo puta sam spomenula kako obožavam Elif zbog načina kako piše. Ono što volim kod nje je njezina pronicljivost, njezin glas protiv okrutnosti, bahatosti i ljudske gluposti. Vjerujem (osjećam) da Elif piše iz srca a govori za sve one koji nemaju glasa. Takav način pisanja nije nimalo drugačiji u Otoku nestalih stabala i iako je on posebna ljubavna priča, u pozadini i dalje možemo čuti one čiji su glasovi prigušeni i nasilno utihnuti.
Kroz likove i svjetske sukobe, Elif hvata važnost povezanosti s drugima, važnost odakle dolazimo i prvenstveno i najvažnije odnos koji imamo prema samom sebi. Ona prenosi složenost i trajne posljedice za ljude koji proživljavaju ratove, i onima koji su ostali kao i onima koji su pobjegli, na najdublje i srceparajuće načine.
Otok nestalih stabala podsjetnik je da živite život otvorenog srca, otvorenog uma i prihvaćate radost u svom životu. To je knjiga koja ima toliko dubine i toliko slojeva. Ne može se poreći da je Elif vješta pripovjedačica. Ona bilježi složenost i nijanse ljudskog duha kao nijedan drugi autor.
Otok nestalih stabala divna je priča no govori više od onoga što mislite i toplo vam je preporučujem!
Nakladnik: Hena com (149,00 kn)
S engleskog prevela Mirna Čubranić
No Comments