Pisati o nastavcima ponekad je i više nego nezahvalno. Uvijek imam osjećaj da ću jednostavno napisati manje nego što to serijal zaslužuje, pogotovo jer shvaćam da sam potrošila sve poznate mi i nepoznate epitete kojima bih mogla opisati pisanje određenog autora ili moj doživljaj knjige. Zato vas odmah upozoravam, tekst koji slijedi, možda će biti najkraći od svojih prethodnica.
Naš junak Fitz kreće na još jedno putovanje, ovaj put s namjerom da ubije Regala, princa koji ga je mučio, osakatio, uništio kraljevstvo i ljude do kojeg mu je najviše stalo. Fitz je nekoliko puta za dlaku izbjegao smrt, a njegov ga je posljednji bijeg, doslovno, zauvijek promijenio. Zbog drevne magije koja mu je spasila život njegova veza s vukom sada se deseterostruko pojačala, čineći ga više životinjskim nego čovječjim stoga mora prevladati još jednu prepreku ako se želi osvetiti.
Fitz je u opasnosti da se potpuno izgubi ako ne shvati važnost svoje uloge u događajima koji dolaze. Ali, to je nešto što mora prevladati; ne može sam spasiti Šest Vojvodstava. On treba Ludu; treba svog prijatelja, treba svog kralja; treba Veritya. I zato kreće u potragu.
Od prvog romana iz prikrajka promatrala sam jedan svijet za kojeg sam ozbiljno mislila da neće biti toliko melankoličan koliko je na kraju ispao. Na temelju događaja iz prve dvije knjige serijala, zamišljala sam, ili da budem iskrena, nadala se da će ova knjiga biti epska priča o osveti i da će potraga našeg glavnog junaka biti ispunjena zanimljivim i akcijom prepunim susretima. Nažalost, ti su susreti bili rijetki i najveći dio Fitzove potrage bilo je putovanje.
Ni ovaj put nije me iznenadio spor uvod, jer Hobbsičino planiranje, ritam i izgradnja svijeta vješto je i pedantno napisano. Ovo nije knjiga koja se brzo čita (iskreno ovo je knjiga od 500 stranica) ali time ne gubi na tečnosti, štoviše, Robin Hobb dala si je dosta slobode i svakom liku dopustila da se pred našim očima razvija, izrazi svoje emocije i unutarnje misli.
No ono što me je zasmetalo i što je samo jedan mali minus ovom serijalu, je upravo to što taj spori tempo, ta duga putovanja, obično budu karakteristika prve ili druge knjige u serijalu, kada nam je svrha upoznati nas s likovima i radnjom a ne i u zadnjoj; onoj u kojoj očekujemo da će se stvari pokrenuti i da će se sve te niti zapleta riješiti. Ubojičina potraga doista je patila od tog famoznog “sindroma srednje knjige” .
Iako sam vam rekla da mislim da je Robin Hobb napravila nevjerojatan posao u stvaranju ovog svijeta, moj veliki problem s njom je što je učinila Fitzu. Ovo nije minus, iako bih voljela da je Fizt doživio neku drugačiju sudbinu od one koje mu je ona namijenila. Robin Hobb je potpuno svojstvena u smislu pripovijedanja i tjera vas da istinski osjećate svoje likove, a kada vas autor natjera da iz petnih žila volite, sažalijevate ili suosjećate s nekim likom, onda znate i da je vrhunski uspjela u svojoj namjeri.
Unatoč usamljeničkoj sudbini, s rukom na srcu, kada bih ponovno promislila o cijelom serijalu, mislim da je to bio jedini put kojim je Fitz (a i serijal) mogao i ići. Ne mogu se sjetiti lika koji se u svojoj nevolji, tuzi i boli pokazao veći junak nego što je to htio.
Ubojičina potraga nije savršeno djelo. Ima ono svojih mana, no ipak posljednju stranicu ovog romana okrenula sam sa željom da pročitam još. Još priča o Ludi, još priča o Noćniku i još priča o Fitzu. Sva sreća da postoje.
Recenziju za Ubojičinog učenika možete pročitati ovdje.
Recenziju za Kraljevskog ubojicu možete pročitati ovdje.
Nakladnik: Lumen (249,00 kn)
S engleskog preveo: Mate Maras
No Comments