Jednom davno… kako i sve bajke započinju, živjela je djevojčica Janka koja nije znala tko je, ni gdje pripada. Kao dvogodišnjakinju pronašla ju je Mamočka, golu u snijegu ali toplih rumenih obraza i najšireg osmijeha na svijetu tik ispred medvjeđe pećine. Mamočka je potražila njezine roditelje, no pronašla je samo medvjedicu koja spava zimski san i shvatila kako im je suđeno biti zajedno. Voljena i prihvaćena, Janka je rasla, svjesna da nije poput ostalih suseljana Snježnog gvozda, ako ni zbog čega drugog, onda zbog svoje veličine, snage i nepodnošljive privlačnosti šume.
No uvijek je podršku pronalazila u Mamočki i prijatelju Saši koji kao da nikada nisu prijetili njezine razlike. Jedna osoba koja, čini se, razumije njezina neizgovorena pitanja i koji je rado viđen gost u domu Mamočke i Janke je Anatolij, lovac koji živi u šumi i čije priče Janka obožava. Mamočka je često opominje da su sve njegove priče o princezi Nastasji, o Caru i Carici Medvjedima i njihovom sinu koji je odabrao biti čovjek, o strašnom zmaju Zmeju koji čuva drvo Velike lipe, o Kući na kokošjim nogama, Vatrenom vulkanu i Medvjeđoj špilji samo priče, no Janka je znala da one, baš poput nje potječu iz gvozda pa su joj djelovale kao naznake njene prošlosti i tajne koje gvozd uporno čuva.
Jednog dana, Janka se probudi s medvjeđim nogama umjesto ljudskih. Shvativši koliko se sada razlikuje, shvaća da joj ne preostaje ništa drugo nego zakoračiti u sjene gvozda, pronaći svoju priču, spojiti niti prošlosti i naći odgovore na pitanja tko je ona i gdje bi trebala biti. Dok Janka putuje, njezine čarobne noge povezuju je sa zemljom o kojoj nikada nije razmišljala: otkriva da može čuti i razumjeti šumu i njezine stanovnike.
U obliku prave tradicionalne priče, Janki se pridružuje mnoštvo stvorenja koja je podržavaju na njenom putovanju da otkrije svoju prošlost. Janka također otkriva da aspekti njezina identiteta određeni njezinim tijelom (je li djevojčica ili medvjedica?) i njezinim obiteljskim podrijetlom iznenada stvaraju prostor za priče i magiju i narativ koji sama bira kako bi pronašla glas.
Njezin život odjednom poprima drugačije obrise, otvara se različitim perspektivama, svijet priča uz koje je odrastala postaje joj sve bliži i pomažu joj otkriti svoju prošlost. Po prvi put u životu osjeća se dijelom nečega, vjeruje da je konačno našla svoje mjesto, ali i otkriva tko je i tko želi biti.
Morala sam otići duboko u gvozd kako bih saznala što to napuštam. Morala sam izgubiti sve što imam kako bih shvatila koliko to volim. I morala sam pogledati u svoju prošlost kako bih vidjela što hoću u svojoj budućnosti – obitelj koja me voli.
Djevojka s medvjeđim govorom učvršćuje ono što već znamo: Sophie Anderson spisateljica je koja nije samo izvrstan pripovjedač već i ona koja razumije kako nas priče mogu pozvati da cijenimo i volimo sebe takvi kakvi jesmo. Njezino je pisanje atmosferično i odmah uranjajuće, s laganim, osjetilnim opisom koji uvodi čitatelja u Jankin svijet dok su joj likovi često uhvaćeni u graničnom prostoru između svijeta odraslih i dječjeg svijeta iz kojeg oni postojano izrastaju.
Dopuštajući nam letove u imaginarne svjetove, Sophie Anderson nam pokazuje iskupljenje koje leži u opraštanju, vrijednosti prijateljstva, čuda obitelji i potpuno izgubljenu umjetnost pronalaženja samog sebe. Biti različit ne znači da nigdje ne pripadamo, biti različit ne mijenja tko smo, ni gdje nam je mjesto.
Nečiji vanjski izgled ne mijenja nutrinu.
Ne mogu dovoljno toplo preporučiti ovu priču, jer ovo je divna priča o ljubavi, obitelji i prijateljstvu. Iako bi mogli Djevojku s medvjeđim govorom uvrstiti pod dječje romane, preporučujem je svima, jer nije bitno koliko vam je godina, knjiga je za sve one koji vole dobre priče i osjećaj topline koje priča izaziva u nama.
Baš poput šalice tople čokolade u hladne jesenske dane.
No Comments